Učiteljicin šećer, in memoriam r. Emina Kadragić

Objavljeno 30. aprila 2013. Ponavljamo tekst na inicijativu prof. Kemala Mahića u spomen na dragu osobu, Eminu Mesihović – Kadragić, rahmet joj duši. Pokoj duši autoru ovog divnog teksta.

“Pocetkom školske 1952/53. godine, u Majića školu, kako smo je svi zvali, dode nova učiteljica Emina Mesihović iz Ljubuškog. Do tada ucitelj bijaše naš sumještanin brljičanin Mate Boras. Kako Matu preseliše u novootvorenu školu u Gavrana to dio djece preseli u tu školu. U Majica školi ostaše djeca iz Brljice, Ogradice, Majić Male, Jurići i dio djece iz Dolaca i Varoša. Mate je na posao dolazio od svoje kuće tako za učitelja nije trebalo tražiti stan, ali dolaskom učiteljice iz Ljubuškog, morao se riješit i taj problem. Nije bio problem samo stan, nego i klozet, jer do tada škola nije imala klozeta, pa se onako malo zaklanjalo iza drača i kupine za te potrebe, ili trpi dok se ne pođe kući, pa preskoči negdje preko zida. Cini mi se da stan nije bilo teško riješiti, kako je ucionica bila na tavanu (katu), a kuca je bila ukopana sa sjeverne strane, odakle se i ulazilo u ucionicu, do visine ulaza, pa je dolje u prizemlju imala tri prostorije, jednu krajnu izprazniše, ocistiše, okreciše i rekoše “evo, ko stvorena za uciteljicu”. U ove druge dvije prostorije pozbiše vlasnika kuce koji je tu stanovao. Ulaz u ove prostorije bio je s juga i u svaku se ulazilo izravno iz dvorišta. I problem klozeta tada riješiše, napraviše dva, jedan za ucenike a drugi za uciteljicu. Kako je ovaj za uciteljicu bio s južne strane, neznam jesu li ga koristila i ostala celjad vlasnika kuce. Ovaj za ucenike (kojega smo mi zvali dacki) bio je udaljen jedno pedeset metara, a ovaj drugi petnestak. Kako je teren naget to su ga samo malo zasjekli krampom iskopali cetiri rupe u koje su nabili gredice, s tri strane opkovali daskom i istom popodili na kojem je bio prorez u obliku srca, uciteljicin su još i pokrili, objesili jednu ponjavu (mi smo to zvali ruta) umjesto vrata i problem je bio riješen.Naš nije imao ni krova ni vrata.

 

emina mesihovic

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Uciteljica Emina brzo se uklopila u sredinu, tako da je bila omiljena ne samo od ucenika nego i od svih mještana. Nije bilo epiteta tog vremena koji se nije izgovarao uz njezino ime:”em custa”, “em šesna”, “em dobra”, “em naravna”, “em pametna”, “em ljudska”,”na ranu je privit” i tako redom, ni danas neznam što je to “em” znacilo. Za ljepšeg vremena znale bi se okupiti starije žene i sjediti s uciteljicom i pricati, ponekad bi ih ona castila napolitankom ili bi im skuhala sutlijaš.

Ta jedna prostorija, u kojoj je stanovala uciteljica, bila je i radna i spavaca i kuhinja i blagavaonica i primaca i kompletan se život u njoj odvijao.Kako je uciteljica sama sebi spremala hranu, ponekad bi me prvog prozvala kad bi bilo ispitivanje, ispitala, i poslije zamolila da otidem u Caršiju i kupim joj odredene namirnice u “zemi” (tada nisam znao što znaci zema, a i da sam znao to se nije moglo usporediti s nekakvim zemaljskim magacinom, jedna obicna prostorija cetiri sa cetiri s drvenim stalažama i nešto malo robe poredano po njima).

Tako bi i ovaj put. Dade mi papirnu novcanicu, lumbrelu (kišobran) za svaki slucaj, jer je od Klobuka bilo dobro oblacno i rece da joj kupim kilo riže i kilo sitnog (kristal) šecera, i sebi pet deka bonbona, rece može i paljavaca (oni su bili skuplji), jer bonboni su se tada mjerili na vagu i tako prodavali. Nepuna tri kilometra do trgovine, meni nije pricinjavalo nikakva problema jer sam tuda prošao “sto puta” imajuci na umu da cu koristit i kraticu pa tako smanjiti put za pola kilometra. U trgovini kod Safije Alaginicine nije bilo nikakvih problema, mjereci šecer okrenu se prema meni, upita.

Kome ti je ovo-znajuci da ja nisam zadužen za ovako “velike” kupnje”.

-Drugarici uciteljici-odvažno rekoh.

Rižu i šecer usu u papirne fišeke, odozgo fino previ, coškove zavrnula, uze tintanu olovku, napisa cijene na fišeke, vratila kusur, jer ja nisam htio kupiti bonbona za sebe kako mi je rekla uciteljica. Jedan fišek sam stavio u jednu ruku a ispod pazuha lumbrelu, a u drugu kusur i drugi fišak. Okrenuo sam precicom preko Kula i brzo izišao na put, cesto pogledajuci prema Klobuku jer se oblak sve više približavao. Nisam prešao ni dvjesto metara pocela je padati kiša, zastao sam spustio šecer i rižu na zemlju u ruci držao kusur i otvorio kišobran pokrivajuci više šecer i rižu nego sebe. Cekao sam tako desetak minuta, ali kiša nije prestajala padati, moralo se krenuti, ali kako?. Da barem mogu negdje s kusurom, da barem imam džepove, da……, poceo sam proklinjati svoju lošu naviku radi koje sam bio pod kaznom, i radi koje nemam džepova na hlacama.

Kao djete imao sam lošu naviku stavljati ruke u džepove, što su stariji zabranjivali. Kad bi me vidjeli s rukama u džepovima svi bi povikali:

“Vadi ruke,vidi ga, zaprdio ih dolakata.”

Ja bi izvadio ruke,nakon izvjesnog vremena bi se zaboravio i prica se tako ponavljala. Kada su vidjeli da te “verbalne metode” ne pomažu, majka mi zaši džepove, ali ni to nije pomagalo jer bi ja razrezao konac za nekoliko dana pod izgovorom da je se to samo uradilo. Majki dojadilo, odreza džepove, i odnese hlace kod jedne susjede da “pritra na mašinu”, tako sam ostao bez džepova.

Krenuo sam s istim rasporedom s tim da sam lumbrelu malo pridržavao glavom i ramenom, kad bi kiša pocela jace padati zastajkivao bih, cucnuo, šecer i rižu stavljao na koljena, jer je zemlja vec bila mokra i cekao da malo “mola”.Radio sam to nekoliko puta. Možda još nije bilo ni sto metara do škole, kiša je pocela još jace, nošena vjetrom, i moj fišak u lijevoj ruci u kojem je bio šecer se toliko skvasio da se jednostavno prepolovio i pao na zemlju, tako da je u ruci ostao samo kusur. U tom momentu nitko nije bio tužniji od mene. Kiša je sve jace padala i voda je pocela teci cestom, noseci moj odnosno uciteljicin šecer.Plakao sam, ali nije bilo druge nego poci prema školi. Kako sam se ja nepredvideno dugo zadržao, uciteljica je vec bila pustila ostalu djecu kuci a ona je cekala u ucionici. Docekala me na vratima i kad me vidjela uplakana i bez jednog fišeka shvatila je u cemu je problem. Dugo me tješila, obrazlagala da to nije ništa, da nije nikakva šteta, sutra cemo kupit drugi, brisala mi suze svojom maramicom, i kad sam se ja malo smirio, dala svoju lumbrelu da se pokrijem do kuce i da je sutra vratim kad budem dolazio u školu. Ja sam odbijao lumbrelu, bojeci se da nebi slomio koju žicu, ali je ona toliko navaljivala da sam morao pristati.

I danas nakon više od šesdeset godina kad naidem tim putom na tom istom mjestu zastanem sa svojim unucima i ispricam im pricu o uciteljicinu šeceru.

 

boras.ba, pok. Rudo Boras

2859 Posjeta 5 Posjeta danas
News Reporter