Krivice i kriza identiteta, A. Pirić

Elbisa Ustamujić, profesorica, književni kritičar i književni istraživač, naučnik u kontinuitetu njezine bogate akademske karijere, obradovala nas je  drugom knjigom o crnogorskom piscu i intelektualcu Huseinu Bašiću (1938–2007).  Husein Bašić je za života zaokružio respektabilno književno djelo, kao pjesnik, pripovjedač, romanopisac i, konačno, priređivač nekoliko antologija usmenog narodnog stvaralaštva Bošnjaka iz Sandžaka, vrstan esejist i publicist, na način da je osigurao značajno mjesto u književnoj historiji crnogorske, ali i bošnjačke književnosti. Knjiga Elbise Ustamujić bavi se poezijom i romanima ovoga pisca  kompleksnim i kombinovanim metodama čitanja iz više perspektiva i tumačenja teksta, pri čemu ostaje vjerna interpretativnim metodama, koje se bave istinski umjetničkim djelom sa bitnim elementima stila, jezika, značenja i uopće strukture umjetničkog djela, za razliku od recentne kritike koja, teorijskim postavkama raznih autora, u  književnom djelu traži samo ilustraciju tvrdnji što su često problematične i neprimjerene. Ustamujićeva kao da nas poziva da se vratimo stvarnim čitanjima i interpretacijama književnog djela te da na taj način spašavamo i kritičku misao, koja je posljednjih godina skoro izgubila svaki smisao. Ovakvo njezino nastojanje ima specifičnu težinu budući da dolazi od autorice koja je ostala vjerna ovom nastojanju u svim svojim prethodnim knjigama, pri čemu je njezina akademska i ljudska aura postala jednom vrstom etičke i profesionalne vertikale u širem smislu u našoj književnoj i intelektualnoj javnosti. Dugogodišnja profesionalna i akademska karijera profesorice Ustamujić ostvarila se poliperspektivno u prosvjetnom i naučnom okviru počev od profesorice mostarske Učiteljske škole, preko rada na Pedagoškoj akademiji, pa do organizatora Fakulteta humanističkih nauka u okviru Univerzitea “Džemal Bijedić” u Mostaru i, konačno, nastavničkog rada na velikom broju univerziteta u Bosni i Hercegovini, pri čemu je profesorica do dana današnjega ostala aktivna kao istraživač i kao angažirani intelektualac.

U svom antroploškom eseju Intelektualac i moć nacije (Srđa Pavlović, Prostori identiteta) Pavlović anticipira dvije osobine intelektualaca, a po čemu su generalno prepoznatljivi od početka pisane historije; “konformizmu i poniznosti u odnosu prema vlasti”. Ovaj proces odabiranja i katarze novih umova favorizuje konformizam i poslušnost, odučava od nezavisnog mišljenja i kritičkog odnosa prema sili i sprječava pobunu protiv autoritarnih institucija, “pa intelektualac tako postaje dio ‘kupljenog sveštenstva’, kako ih je sredinom devetnaestog vijeka nazivala radnička štampa u Americi”. Treba li reći kako je broj onih koji odbijaju postati dio privilegiranih slojeva u društvu iznimno mali i kako oni u našim malim državicama na Balkanu teško mogu okupiti kritičnu masu osvješćenih i odlučnih te stati u odbranu istine i pravde?

Na toj osnovi pobune i odbijanja su se, vjerovatno, prepoznali ova dva intelektualna barda naše kulture – Elbisa Ustamujić i Husein Bašić. Jeste li znali, dakle, da je Husein Bašić 1990. godine otkazao članstvo u Udruženju književnika Crne Gore zbog otvorene podrške ove cehovske institucije nacionalističkom i šovinističkom režimu u Srbiji i Crnoj Gori oličenom u “antibirokratskoj revoluciji” i kako je tada promptno isključen iz radnog odnosa i naprečac penzionisan zbog odbijanja da pristupi novoj vlasti i zbog iskazanog otpora očiglednim programima rata i ubijanja? Isto tako, treba znati kako je Husein Bašić 1993. godine otkazao članstvo u Odboru za književnost crnogorske akademije nauka i umjetnosti s obrazloženjem kako se od formiranja Akademije ona nije bavila nijednim pitanjem kulture i duhovnosti Muslimana u Crnoj Gori, iako oni predstavljaju 15 % ukupnog stanovništva. Samo sa ova dva svoja postupka, s kojima je  stavljao na kocku ne samo egzistenciju i ljudska  prava nego i vlastitu glavu, Bašić potvrđuje na kojoj je strani bio njegov društveni i intelektualni angažman devedesetih godina kada su jugoslavenskom haosu i ubijanju kumovali mnogi “intelektualci”.

Elbisa Ustamujić u ovoj knjizi otkriva njegov društveni i umjetnički doprinos, u sjajnim analizama i interpretacijama Bašićeve poezije i najpoznatijih romana, otkrivajući njegove najčešće teme identitarnog nasilja, terora i progona njegovih sunarodnika preko metafizičke “historijske krivice i istočnog grijeha”, pa do mučne i opetovane krize identiteta. U tome smislu izdvajaju se interpretacije koji se tiču posljednje zbirke pjesama Huseina Bašića Kad su gorjele Božje kuće, a koja eksplicitno govori i pjeva o genocidu i kulturocidu u ratu (1992–1995) aktualizirajući, već više puta opetovano, adornovsko pitanje smisla pjevanja nakon ovakvih kataklizmatičnih događanja i zločina nad nemoćnima i obespravljenima, ali i uočljivo vidno pomjeranje Bašićeve modernosti ka postmodernom historijskom čitanju stvarnosti, u kojoj se intertekstualno miješanju planovi. Samim tim i autoričin način čitanja ove poezije uključuje intertekstualne i kulturalne interpretacije, ono što teoretičari zovu postkolonijalnom kritikom. Na taj način Ustamujićeva pokazuje obaviještenost i upućenost u polifonu strukturu teksta i njegovog savremenog čitanja, uz to zadržavajući svoj unutrašnji pristup književnom djelu, ukazuje na uzajamnu vezu sudbine poniženih i uvrijeđenih sa ulogom i obesmišljenom funkcijom umjetnosti nakon genocida i zločina.

U analizi Bašićevih romana, a njegov prvi roman Tuđe gnijezdo odmah je privukao  pažnju i kritike i čitalačke publike, Elbisa Ustamujić s pravom uočava egzistencijalističku dramu pobunjenog čovjeka, koji hroničarski, poput Bašeskije, pribjegava bilježenju ljudskih sudbina zahvaćenih logikom povijesnih zbivanja. “Protagonist romana, lik i pripovijedač-hroničar pored lične drame ispisuje mnoge male priče o ljudskim sudbinama koje otvaraju važna egzistencijalna pitanja opstojnosti ugroženih pojedinaca i naroda u povijesnoj situaciji kada je sve što je bilo oslonac dostojanstvenog života dovedeno u pitanje”, piše Ustamujićeva i otkriva jednu od Bašićevih  teških tema gubljenja egzistencijalnog uporišta gdje lična drama nudi dilemu: “Šta je bolje: zabluda ili pobuna”. Drama suočenja je “granična situacija”, sublimirana u sintagmi tuđe gnijezdo, pokreće niz krupnih pitanja počev od krize identiteta, teških egzistencijalnih sudbina pa do totalne zbunjenosti subjekta  nad kojim se nesmiljeno vrši historija, kako se to da čitati u sušićevski zasnovanim novohistorijskim  romanima. Bašićeve romane Krivice i Crnoturci Ustamujićeva prepoznaje kao forme novohistorijskog romana, što je najutjecajniji žanr u bošnjačkoj književnosti, pa u njemu neće kao u historiografiji težište biti na konceptu povijesti nego na “umjetničkom profiliranju tragičnog iskustva historije (modernistička paradigma), odnosno posthistorije (postmoderni roman)” (Kazaz, Bošnjački roman XX vijeka). Bašićevi tragični likovi suočavaju se sa burnim balkanskim događajima, zločinom, progonom, traumom, kao objekti koji se ruše i spolja i iznutra, pri čemu nemaju svijest o “historijskoj krivici” što ih razara, a “to je najveća moguća nesreća – postati sudbinom kriv, bez prave krivice”, kako to primjećuje Schelling. “Mi smo se klali, ko pijani barbari/ , Za stvarnost crne tvrdoglave stvari/ …I ničega nema ni boga ni vraga,/ O, zašto smo se klali, mati moja draga?” – ovako pjeva Krleža naš tužni balkanski solilokvij, kojeg svakih tridesetak godina ponavljaju pjesnici na Balkanu jer nemaju s kim voditi dijalog.

U knjizi Svjetovi u kovitlacu: O poetici Huseina Bašića profesorica Elbisa Ustamujić legitimira se kao znalac naše književnosti i kulture općenito i kao uvjerljiv i pouzdan vodič kroz pjesničko i prozno djelo crnogorskog i bošnjačkog pisca Huseina Bašića, pri čemu je tragičnoj historiji naše balkanske zbilje uspio dati umjetnički format i sadržaj, koji se da čitati kao lokalni, ali i kao  univerzalni usud. Ustamujićeva je, učitavajući Bašićevu poetiku, sjajno detektirala, pored ostalih karakteristika i poetičke vrijednosti, koje prepoznajemo kod Danila Kiša, naprimjer, dokumentarnost i  fantastični rakurs doživljaja zbilje, kao modernističke, i citatnost i intertekstualnost, kao postmodernističke poetičke vrijednosti, poput Mirka Kovača. Istina, kod Kovača se može govoriti i o kvazidokumentarnosti, koja subverzivno potire neprikosnovenost historije i ruši mit o objektivnosti historijske istine, dok Bašić još uvijek vjeruje dokumentu.

Ovom knjigom, Elbisa Ustamujić zaokružuje jednu sjajnu monografsku sliku Bašićevog djela i ostvaruje onu dragocjenu sponu između autora, djela i publike, a budući da Bašić dolazi sa “kulturne periferije”, njegovo djelo donosi u žižu javnosti.

 

Biserje.ba, piše: Alija Pirić

1284 Posjeta 1 Posjeta danas