Prica iz Sane

Ne!!! Pustite čovjeka!!!”
“Rauss!! Wo ist das Mann?!“
„Ama, pustite ga! Ja lično garantujem za njega da je nevin!“
Bio je toliko uporan i iskren da su Nijemci na kraju ipak popustili i jedva pustili muškarca. Potpuno blijedog lica i u prisustvu spasioca napustio je mjesto potencialne eksekucije. Prijatelj koji je riskirao vlastiti život spašavajući momka, odveo je insana do kuće u komšiluku gdje su ih dobri ljudi nahranili a ujedno čuvali stražu ako bi se Nijemci slučajno ponovo pojavili. Kada je pao mrak, mladić se svima zahvalio a onda je nestao u tami. Njegovo ime je bilo Milan zvani Bugar, a čovjek koji mu je te kobne 1941. godine spasio život u čaršiji Sanskog Mosta, zvao se Aziz Hasić.
Aziz Hasić se rodio 1918. godine u selu Bojančić, opština Sanski Most. Bio je moj did s mamine strane i nakon završene škole, odslužio je vojni rok u Kraljevini Jugoslaviji, da bi njegovo prvo radno iskustvo prekinuo drugi svjetski rat. Kada su Nijemci i ustaše okupirali Sanski Most, počeli su se dešavati ratni zločini nad nevinim civilima. U vihoru ludila padale su brojne žrtve na svim stranama, međutim Milan je prilikom hapšenja u gradu imao tu sreću da je intervenirao Aziz jer su se znali od ranije. Kako je situacija postajala sve teža, obadvojica su kasnije otišli u partizane gdje su i dočekali slobodu, živi i zdravi. Dida nikada nije zanimala politika niti partija, želio je samo što prije formirati vlastitu porodicu i početi zarađivati svoj dinar. Kada je nakon ašikovanja odlučio oženiti moju nanu, Azeminu Dedić, ona mu je postavila uslov: “Udaću se za tebe, ali neću da nosiš uniforme. Dosta je bilo rata.” Did se je demobilisao i sklopili su brak u kojem su imali devetero djece. Troje je umrlo zbog raznih bolesti već u ranim godinama, dok je šestero preživjelo, među njima i moja mama. Did se izučio za vrsnog zidara, tako da je postao poznati majstor u sanskoj dolini. To su bila vremena kada se ugovor sklopio davanjem riječi i rukovanjem, nije bilo papira. Zidao je kuće u mnogim selima, često je ljeti radio dok god se vidjelo, dok je nana brinula o djeci i domaćinstvu. Imali su veoma lijep odnos i poštovanje jedan prema drugom, a njihova je ljubav bila očita već iz samih pogleda. Kako bi pomogao ženi, did je platio i djevojku koja je dolazila na imanje i pomogla oko poslova.
Did je uvijek poštovao sve ljude, bez obzira na društvene značke, uzimajući u obzir bosansku tradiciju da je komšija svetinja i pri tome se držeći jednostavnog pravila: “Il’ si insan il’ si hajvan.” Međutim sa Milanom je imao poseban odnos. Bili su bliski i pravi prijatelji, ali niko od njih nije slutio šta će donijeti crna 1992. godina. Kada su naoružani pripadnici iz SDS stranke i uz pomoć nekadašnje JNA preuzeli vlast u Sanskom Mostu, počelo je opšte maltretiranje. Did, tada već penzionisan, je bio veoma zabrinut za vlastitu sigurnost, a pogotovo sigurnost ženski i djece u kući, pogotovo nakon vijesti da su se počela dešavati ubistva u naseljima Mahala-Muhići itd. Milan je pokušavao pomoći koliko je bilo moguće, međutim jednog dana se na vratima pojavila grupa od pet ljudi u maskirnim uniformama i naoružanih puškama. Did ih je sve poznavao. U nekim normalnim uslovima to bi bile komšije, ali komšija ti nikada ne bi naudio. To bi ti uradio samo kriminalac i pljačkaš. Počeli su prijetiti i tražiti pare, pogotovo ih zanimalo zlato. Nakon negativnog odgovora, jedan od njih je opalio metak neposredno pored dida što ga je veoma uznemirilo. Unatoč tome cijela je porodica plačući tvrdila da nemaju novca, što je grupu toliko razljutilo da su avtomatskim puškama izrešetali cijelu kuću, uništavajući svu stolariju, prozore i namještaj.
Uskoro nakon toga su uslijedile pripreme za protjerivanje Bošnjaka iz cijelog područja Sanskog Mosta. Kada je Milan čuo šta se dešava, predložio je Azizu da ode što prije na banku podignuti penziju kako bi imao barem nešto novca za puta. Zbog opasnosti na ulici, Milan je odlučio otići sa njim do banke. Kada su došli na banku, gospođa na šalteru je drsko odgovorila didu: “Za tebe nema penzije. Neka ti je da Alija.” Milan je lagahno odgurnuo dida i tražio svoju penziju. On je novac dobio, a onda je na izlazu banke svoju cijelu penziju dao Azizu i rekao mu: „Uzmi ovo dok se ne snađeš, tebi će više trebati nego meni. A znaj da me je veoma stid svega što rade.“ Nekoliko dana poslije toga did i cijela familija su protjerani sa torbama u rukama. Avtobusom su prebačeni do Travnika, a od tamo ih je put vodio preko Posušja i Zagreba do Slovenije gdje su ostali izbjeglice 4 godine. Kada su došli kod nas avgusta 1992, dugo su bili u šoku, razmišljajući zašto su ostali bez svega i zašto su uopšte protjerani. Did je napokon jedva izgovorio: “Bio sam vojnik u drugom svjetskom ratu, ali nikada nisam ni pomislio da ću na stare dane ponovo doživjeti rat.” Onda je stalno govorio da moramo što prije poslati pare Milanu jer je ostao bez penzije što se i desilo tako da je novac uredno vraćen.
Milanova porodica je bila u vrijeme rata teško maltretirana. Kada su došli po dvojicu njegovih sinova da ih mobilišu, on ih je istjerao iz avlije riječima: „Moji sinovi neće biti dio etničkog čiščenja.“ Kada je rat stao oktobra 1995. godine, did i nana su samo govorili o tome da se što prije vrate kući. I vratili su se. Kuća je bila potpuno opljačkana i uništena, ali zidovi se uvijek mogu obnoviti. Radili su kao mravi i bili su veoma ponosni što su se vratili na svoje. Onda su se jedan za drugim počeli dešavati moždani i srčani udari što je utjecalo na memoriju dida. Kada se u svoje selo vratio i Milan, došao je posjetiti Aziza i rodbina mi je pričala, kako je Milan plakao kao malo dijete, jer ga Aziz zbog posljedica udara nije više prepoznao, ali ipak su ostali na vezi. U ljeto 1997. godine je umrla nana Azemina i did ju je stalno tražio po kući, pitajući ukućane gdje je nestala. Nikako nije mogao shvatiti da je više nema. Tačno 40 dana nakon njene smrti i traženja supruge po sobama, preselio je i did Aziz. Kao da nije više htio živjeti bez nje…
Nakon njih, umro je i Milan. Ukopan je u selu Podlug, nekih 2km od dida i nane. Bosanska zemlja koja ih je dostojno hranila cijela život, ih je na kraju primila sebi. Kamo sreće da je u današnjem društvu više ljudina poput Aziza i Milana.
Kroz historiju brojni su dželati i dušmani željeli uništiti bosanski merak, međutim svaki put se siledžije začude inatu malih ljudi koji ne daju na obraz i šarolikost bosanskog društva različitih zajednica u stilu poznatih, šarenih bosanskih ćilima. Tih istih ručno izrađenih i visoko kvalitetnih tepiha koji stoljećima zapanjuju strance sa svojim unikatnim uzorcima i bogatim šarama.
Zamislite, kako bi bio nezanimljiv bosanski ćilim jedne boje?

Ahmed Pasic

1598 Posjeta 1 Posjeta danas