MEDINSKI USTAV

Historijsko-pravni koncept povezan je sa ranije opisanim filozofsko-religijskim okvirom što je posebno bitno kada je u pitanju dokument koji se zove Medinski ustav,koji se također naziva Medinski sporazum ili dokument(Medina Covenant/Document).Ustav je sporazum koji je propagirao Poslanik Muhammed nakon što je emigrirao iz Mekke u Medinu,622 n.e.Ustav je regulirao odnose između muslimana,stanovnika Medine i jevreja.Jevreji u Medini su lako sklapali ovaj sporazum sa Poslanikom i njegovim sljedbenicima.Ovaj novi ustav je poboljšao njihov status koji je od puke milosti plemenskih vođa prerastao u de jure građanski status u državi.Tokom historije,u svim islamskim zemljama u kojima je islamsko pravo imalo suverenitet,jevreji nikada nisu izgubili svoj status.Njihov status niko nije smio dovesti u pitanje ili ga osporiti zbog činjenice da je takva bila naredba Poslanika Muhammeda.Kada se islamska država  proširila na sjevernu Arabiju,Palestinu,Jordan i Siriju,Perziju i Egipat,gdje su živjeli mnogi jevreji,oni su automatski bili tretirani kao punopravni građani islamske države.To objašnjava harmoniju i saradnju koja će karakterizirati odnose između muslimanaa i jevreja u sljedećim stoljećima.

U sporazumu je stajalo:“Vjernici su prijatelji jedni drugima…jevreju koji nas slijedi pripadaju pomoć i jednakost.Njemu neće biti nanesena nikakva nepravda,niti ćemo pomagati njegovim neprijateljima.Mir vjernika je nedjeljiv…Uvjeti moraju biti pravični i jednaki za sve…Jevreji iz Al-Ausa,njihovi oslobođeni robovi i oni sami,prema ovome sporazumu imaju isti  tretman kao i ostali ljudi…“Ustav čiji tekst smo dobili u cjelosti,jasno navodi da svako mora imati potpunu slobodu,ne samo kada je u pitanju poštivanje dogme i prakticiranje religije,već i slobodu da postupa u skladu sa zakonima zajednice kojoj pripada,s obzirom da Kur’an jasno navodi:

„U vjeru nema prisile…“

Kada osoba odabere religiju to također znači da ta osoba primjenjuje zakone koje ta religija nalaže.Tako da bi bilo paradoksalno braniti ljudima primjenu određenog zakona,a dozvoliti im slobodu odabira religije.Medinski ustav,po prvi put,nakon što su jevreji poraženi od Rimljana,priznaje postojanje jevrejske zajednice kao legitimne zajednice,i to u svim zemljama.U biti ni u jednoj islamskoj zemlji,nikada u historiji,jevrejima nije oduzet taj de iure status.Kada su u pitanju kršćani,Poslanik je kršćanima omogućio postojanje njihove zajednice unutar islamske države.Tako da su u prvoj islamskoj državi živjeli i jevreji i kršćani iz Arabije.Kada članovi jevrejske zajednice iznesu pravni slučaj pred Poslanika Muhammeda kao poglavara grada države Medine,on je pitao rabine kako Tora tumači to pitanje.Kada bi dobio odgovor,zahtijevao je primjenu pravila iz Tore.Neki učenjaci nalaze izvor za pravni pluralizam u muslimanskoj historiji upravo u ovakvim primjerima koja nam je ostavio sam Poslanik Muhammed.

Kako tvrdi rahmetli profesor Muhammad Hamidullah u svojoj knjizi The Emergence of Islam,Kur’an nalaže jedinstven primjer kada je u pitanju odnos spram nemuslimana.Kur’an daje potpunu autonomiju svakoj vjerskoj zajednici  ne samo da prakticira slobodu vjeru na svoj vlastiti način,nego da i primjenjuje svoje zakone i da ima svoje sudije.Ideja potpune unutrašnje autonomije je u više navrata spomenuta u kur’anskim stavcima,od kojih je jedan izričit:

„Nek’ sljedbenici Indžila sude

Prema onome što Allah u Indžilu objavio je“.

Dovoljan je pak zdrav razum da se shvati da se ova autonomija primjenjuje u pravnim slučajevima i prilikom rješavanja problema u zajednici.Vjerski pogled na slobodu ne treba uključivati pitanja reda i mira danas.

Po ovom sistemu,svaka grupa određuje svoje vlastite pravne i kulturološke standarde,definira svoje norme po kojima će biti usklađeni životi njenih članova,i takav će slijediti vrstu sudske autonomije koja je osnova nove političke organizacije.Ova nova organizacija  u velikoj mjeri prevazilazi dilemu o konfliktu između države i pojedinca jer je uloga države minimizirana isto kao što je i obim njenog uključivanja smanjen.Jedino polje na kojem se još uvijek osjeti prisutnost centralne vlasti jeste pravosuđe koje rješava nesuglasice među grupama.Oslanjajući se na stav 25.Ustava koji prepoznaje pravnu,vjersku i kulturnu autonomiju,možemo reći da su mnoge aktivnosti poput zakonodavstva,podjele pravde,kulture,ekonomije i obrazovanja prepuštene „građanskom sektoru“ društva.Ali ipak postoji obaveze saradnje u slučaju rata i potrebe za odbranom.

Po ovome modelu,država nije sveta a pojedinac nije rob.Država,čija su osnovna prava i obaveze ponovno definirani,organizirana je tako da služi narodu.Ona ne stvara(i ne nameće) vrijednosti  građanima;suprotno tome,ona štiti vrijednosti grupa.Tako „učešće“ u stvaranju reda postaje važnije od „suvereniteta“,a osnova za konflikte i nesuglasice(etničke,vjerske,kulturološke,političke,međuklasne,itd.) je minimizirana.

Poslanik Muhammed je ovakvom praksom jasno postavio rane primjere pluralizma:Slijede dva primjera:

Ibn Ishaq je u jednom izvještaju „napisao da je delegacija iz Najrana došla Poslaniku u Medinu.Bila je to u potpunosti kršćanska delegacija.Ušli su u Poslanikovu džamiju u vrijeme kasne popodnevne molitve(ikindija namaz).Kada se priblićilo vrijeme molitve,i oni su tu ustali da se pomole.Ljudi su ih  htjeli spriječiti,ali je Poslanik,ne odobravajući taj čin,rekao „Pustite ih“.Tako su se oni pomolili okrenuti prema al-Bait al-Maqdisu(Kudsu)Ibn Qayyim je kao komentar na ovaj događaj,napisao da on dokazuje kako Narod Knjige može ući u džamiju i moliti se u prisustvu muslimana.

Jednom je pogrebna povorka prošla pored Poslanika i on je ustao da joj oda poštovanje.Rekli su mu da je u kovčegu jevrej.Odgovorio je:“Zar on nije bio ljudsko biće?“Tako je prenio poruku da je svako ljudsko biće vrijedno  poštovanja.

 

Izvor:Ekmeleddin Ihsanoglu:KULURA SUŽIVOTA(Prijevod:Džermana Šeta i Enes Karić);Connectum,SA 2006.

Priredio:Kemal Mahić

 

 

136 Posjeta 3 Posjeta danas
News Reporter