Nema nijedne ovce,nijednog konjčeta i govečeta,nijednog čobančeta iz Humnine koji ne poznaju Morine.Ovdje ljetuju ili ovuda,u ohmutima,prolaze u sjevernije predjele.Humnine su prastari,blag i topao naziv za donju Hercegovinu,Zahumlje,a gornja Podgorje,Rudine.Ko može da prisno oslušne ove naše domaće riječi ne mora pogledati geografsku kartu,vidjet će humsku zemlju kao prelomljenu kukuruznu pogaču i osjetit će žarki dah bezvodnih krečnjačkih dolina i svjež,zelen lahor gornjačkih visoravni.Možda će poželjeti da to sve odmah vidi,čuje i osjeti.I sve može vidjeti-da naprosto prskaju horizonti,može čuti kako raskrivena zemlja podrhtava u mukloj trpnji i može osjetiti svoj damar u razrijeđenome nebosklonu.
Ali to ne može cjelovito ispričati.
Čim smo pronašli neoznačeno raskršće u Plužinama,folksvagen se propeo kao paripče,napinjući svoje konjske snage uskim kamenitim putem kud je vjekovima grabila humska stoka okrenuta sjeveru,izmorena dalekim padalištima i rijetkim pojilištima,s tankom zimnicom u stegnima.S nama je srpanjsko sunce,u potiljku,brektanje nervozne mašine,gumeni trag na stijenju,neočekivane krivine i ulazna strepnja.Još se sjećam jedne poratne naučne knjige koja govori da je Bosna rimskog vremena imala razvijeniju putnu mrežu.Možda je i to jedna od tih imperatorskih magistrala.Nema preticanja ni mimooilaženja.Nema nikoga ovdje.I ništa osim narogušene kukrice i stijenja.I srdita zalutala osa na automobilskom staklu.Penjemo se na Morine.
Došli smo zelenom dolinom Zalomske rijeke koja će biti potopljena.Tako kazaše preplanuli fojnički kosci.Humska zemlja će uskoro,pomislih,ostati bez pitomih dolina,bez smaragdnih riječnih tokova,svakako najljepših u Evropi,bez dolinskih vrela,zaselaka i prodola.Vještačka jezera će se gnijezditi na strmim stranama kao diluvijalni povodnji,i neće se nikada smiriti.Došli smo s jezera Klinje kod Gacka.Večer.Toplo.Jezerce na 1020 metara,iznad jezera terasa ljupkog motela,svici nad tamnom provalijom,svici nad vodopadom,munje nad Zelengorom i Lebršnikom kao bezglasna nebeska artiljerija.Blijesak džinovskih razmjera u profilu planinskog hrpta,potom kratko zatišje u zamračenom nebu i odgovor natuštenog Lebršnika-munjevito eksponiranje osvijetljenog oblaka,i opet domaći mir na terasi,miris dozrelih trava,domaći kruh na stolu,čuveni gatački kajmak u drvenim čancima,daleka čobanska pjesma na prostranoj zaravni,večernji povjetarac,pretakanje jezera,ugodan žamor malobrojnih gostiju i zrikavci umjesto zvučnika i dernjave.Da nije te drevne čobanske pjesme,ne bih povjerovao da smo u kršnoj Hercegovini.
Bilo bi vrijedno daleko ići da se ovdje stigne.
Sada nam se ukazaše Morine iza blage krivine-ogroman travnat ćilim razastrt u podnožju Crvnja,na 1200 metara.Objektivno,to nije neka visina ali Morine u svemu iznenade svojom mjerom.Ovuda je 1664.godine prošao neumorni Evlija Čelebi s pedesetak odabranih pratilaca,“s mukom proputovao planinsku visoravan Morine“,ali kad je vidio visoravan obraslu zelenilom i cvijećem,prosto se „preporodio“ i konji razdragani „počeli se valjati po cvjetnoj travi“.Lijevo,prema planini,vide se bijela stada kao hrpe piljaka.Ovce dozivaju janjad promuklim blejanjem,preko zalogaja,reklo bi se,a mladi se oglašavaju zvonko i bezbrižno.Psi se ne čuju,čobani se ne vide i tako slika ostaje nepotpuna.Znak je to da se planduje.Podne je. Pred nama Svatovsko groblje-pedesetak stećaka kraj puta,kao da ih je neko tek istovario i rasuo.Zelena pašnjačka visoravan oko nas bez ijednog drveta i cesta prema sjeveru bijela kao mliječni potok.U bistrom i toplom podnevu istegao se Crvanj(1921m),ogoljen i blizak,okićen visovima čiji nazivi podsjećaju na studen i mraz:Ledenice,Zimomor,Veljača.Desno,nad Lelijom i Zelengorom,nestašna igra ljetnih prozirnih oblačaka,na istom prostoru gdje je sinoć tako strahovito sijevalo.
Evo nas zaista na tim spominjanim,tim opjevanim Morinama.Groblje je na sredini zaravni odakle se cesta blago lomi prema dolini Neretve.Sjedamo u čistu i mehku travu pored napuklog stećka ukrašenog cvijećem i nježnim arkadama koje čine svojevrsnu svadbenu scenografiju zaljubljenog bogumilskog klesara.Okruženi smo nježno bijelom hajdučkom travom što se leluja na iznenadnom povjetarcu.U gomili povaljanih i okrnjenih mramorova tek jedan nezgrapan polumjesec,poneki jedva vidljiv trag ljudske ruke- sve obraslo,utonulo,ispucalo svezapušteno.I sve kao nezavršeno,nedoklesano.Među 66.663 stećaka,koliko ih najmanje imamo,ovi se ničim toliko ne ističu koliko glasovitom baladom o Svatovskom groblju na Morinama koje,ovdje budi rečeno,nije svatovsko.O divna pričo!O čili pjesniče rodne grude!
Beg Ljubović zaprosio Umihanu Čengića,zapravo „preprosio“ jer je djevojka već bila vjerena za Muju Mostarliju koga Ljubović zove na dvoboj.“Ako l’ nećeš na mejdan izići,dođi meni do b'jela Mostara i povedi pretila dorata,da sa svatim’ ideš na Zagorje,da dovedeš pod Umom dorina,od Zagorja do Mostara b'jela.“Beg,jedinac,posluša majku-poslije njenog dramatičnog zaklinjanja- i ne iziđe na mejdan već posla slugu Marijana i konja da ga odmijene u svatovima.Ljutit,Mostarlija i sam krene po djevojku,a na povratku:
Kad otale svati polazili
i izišli na Morine ravne,
tad namignu Crvanj na Morine,
a Morine na Beglin doline,
a Doline na brda Vučija;
iz brda se magla promolila,
a iz magle kiša udarila,
sve pokvasi kićene svatove.
Zatim sjever puhnu iznenada,
na snijeg se kiša preokrenu,
a gusta se magla sastavila;
a nevješti mostarski svatovi
pogubiše drume i prtine,
smetoše se u kršne Morine,
Sve s’ na njima slediše haljine,
a mećava neprestano puše,
sve izmete kićene svatove
i pred njima Mostarliju Muju;
sama osta na konju djevojka
i pokraj nje sluga Marijane.
Pošto Nevesinje ravno nije daleko,konj-znajući put-dovede mladu na odžak bega Ljubovića „primrznulu“ za sedlo.Pjevač završava:“Braćo moja,to j’ istina bila,i danaske to se groblje znade,gdje j’ ukopan Mostarlija Mujo i njegovi kućeni svatovi“.
Ta uzbudljiva balada o svatovskoj pogibiji toliko je precizno vazana za lokalitete ovog kraja kao da nam savremenik priča vlastitu zbilju:Zagorje,Nevesinje,Mostar,Bišće polje,Ulog,Neretva,Morine,Crvanj,selo Koleško…
Uživljavajući se u blag i miran morinski pejzaž.gdje zima može biti britka kao napukla kristalna čaša.gdje se u tili čas preokrene sunce u studen,dan u noć,kiša u snijeg,trava u krš,tihaljina u oluju,blejanje janjaca u vučije zavijanje-prisjetih se Dedijerovog zapisa u Dnevniku iz aprila 1943.godine:“Dvadeset i pet drugova nam je ostalo na Morinama između Nevesinja i Kalinovika…Noću na planini,uhvatila ih je vejavica.Nekolicinu su s konja skinulu mrtve,ukočene od mraza…“Tako su Morine,ko zna koji put,uzele svoj danak.
Tom cvjetnom paklu samo legenda može da se odupre,ali ne može da ga odobrovolji.
Izvor:Slovo Gorčina,25.Stolac-2003.
Priredio za ljubusaci.com:Kemal Mahić
