Tevba

 

Ne znam ni kud cu ni šta cu sam sa sobom. Evo, dok ležim u bolesnickoj postelji i razmišljam o životu cini mi se da je sve to bio samo trenutak. Vrijeme je prolazilo a sa njim i prilike. Uvijek sam razmišljao otprilike ovako – od iduceg mjeseca ramazana u potpunosti mijenjam život.

Ah, kako sam samo lagao sebe. Došao bi ramazan, upalili bi se kandilji i zacuo ezan. Nisam znao za namaze, sehure i iftare. Samo rijetki Bajram-namazi na koje bih išao jer idu svi ostali. Bilo me stid da me u našem malom mjestu ne vide u džamiji moji prijatelji makar za Bajram. Eh, da je zdravlja, srece i vremena, sve bih ja drukcije ucinio.
Zašto nisam gledao u svoju rahmetli majku šta je radila? Ona je klanjala svih pet vakat-namaza, postila svakog ramazana. Nisam to smatrao potrebnim ni važnim. Cinilo mi se da moj red nikada nece doci. Evo došao je… ležim ovdje sam, boli me citavo tijelo, strah me i ocekujem svakog trenutka da mi dode melek smrti. Plašim se tog trenutka. Šta cu reci, kako ce prema meni, oni, Allahu Uzvišenom savršeno poslušni postupiti u trenutku kada mi budu uzimali dušu, ili ovo malo što je ostalo od nje? Moje tijelo je vec odavno izgubilo snagu, oci radost a želje svoje ciljeve. Kraj je blizu. Kada bih mogao još malo ostati na ovom svijetu. Sve su prilike da necu, prognoze doktora nisu nimalo dobre. Oni ne mogu produžiti moj život a tako bih želio. Tako bih želio samo jednu sedždu da ucinim, makar jedan dan posta da ispostim, sadaku da udijelim ili lijepu rijec nekome da poklonim.
Potrošio sam svoje vrijeme i život. Cini mi se u nepovrat i uzalud. Kako sam samo slijep bio i uporan u svojim promašajima. Moja duša je uvijek oponirala razumu i srcu. Baš nikako nisam mogao da priznam i pogledam istini u oci i kažem – Bože ja cu Tebi jednom doci na Istinu.
Kada me moj sin jedne prilike upitao  – A jel’ babo, zbog cega mi živimo na ovom svijetu? Ja sam mu rekao – živimo da umremo.
Oh Bože, koja zabluda, i još sam vlastitom djetetu govorio ono što je daleko od istine. Dobro bi bilo da je smrt kraj i da nemam straha za posljedice svojih djela. Dobro bi bilo da se mogu samo ugasiti i nestati i tako poništiti sve ono što me u ovim trenucima guši i ne da mojoj duši da mirno napusti ovaj svijet. Vezao sam se za prolaznost zanemarujuci vjecnost.
Kada duša oslabi pojavljuju se obrisi buduceg svijeta. Dokazi ce doci, to sigurno znam, ali se plašim da ce oni biti protiv mene. Ima li nade za mene?
Nakon što se moja duša od tijela odvoji, koje mjesto ce meni biti pokazano? Mogu li vec naslutiti svoj kraj?
Uceni su govorili da je ovaj svijet njiva na kojem sijemo plodove buduceg svijeta. Šta sam posijao od dobra? Plašim se osjetiti gorak okus svojih grijeha nakon što uskoro završim život na ovom svijetu.
Smiluj mi se o Milostivi Allahu! Oprosti mi moje grijehe i otvori mi vrata svoje milosti!
Tako je govorio bolesnik dok je pješcanik njegovog života polahko prema zemlji vukao posljednja zrnca njegovog života.

Admir Delalic

1428 Posjeta 1 Posjeta danas
News Reporter