O česmama i šadrvanima pisali su mnogi pjesnici,a ove osobene građevine islamske arhitekture i kulture poslužile su brojnim slikarima kao inspiracija za njihovo stvaralaštvo.
Ovaj prilog govori o kulturološkim aspektima ovih objekata,apostrofirajući njihov veliki značaj o njegovanju i „kulta“ vode u ljudskom životu.To se posebno odnosi na Sarajevo u kojem je svojevremeno,u vrijeme osmanske uprave nad Bosnom i Hercegovinom,bilo čak 156 javnih česama i mnogo šadrvana.
Autorica se posebno zalaže za ozbiljniji tretman ovih vrijednih objekata ili,bolje reći,onoga što je od njih preostalo,a zagovara i obnovu nekih od njih.
O vodi najbolje govore žedni.Oni znaju njenu vrijednost,ljepotu,svrhu.Svi smo,manje ili više,u ratnim uslovima,u opkoljenim gradovima stekli iskustvo žeđi ili bar oskudice vode.Sjetimo se samo šta nam je u tim momentima značila jedna čaša svježe čiste vode,koju smo prije toga morali donijeti sa kilometrima udaljenih vrela ili česama,pa zatim prokuhati,ako smo imali na čemu,pa ohladiti.
Za svakog čovjeka voda je potreba,za muslimana i više od potrebe.Ona je Božija blagodat-nimet i milost.Kad pada kiša,musliman kaže da pada rahmet Božiji.Voda je u životu muslimana širom Zemljine kugle zauzimala vrlo važno mjesto,bez obzira da li se radilo o pustinjskim,bezvodnim krajevima ili o predjelima bogatim ovim velikim Božijim darom kao što je naša Bosna.Čistoća je sastavni dio vjere.Obavljanje jednog od osnovnih islamskih propisa-namaza uslovljen je predhodnim pranjem-abdestom.Ovoliki značaj čistoće i vode u islamu dat je specifičan izgled muslimanskim gradovima,kako u arhitekturi tako i u duhovnom smislu.
Kad god pjesnici opisuju ovozemaljske ljepote,kad se dive gradovima,njihovim prirodnim ljepotama i građevinama,ne propuštaju da spomenu vodu,rijeku,potoke,česme i šadrvane.Vjerovatno pod utjecajem kur'anskog ajeta:“Ve džealna minel ma'i kulle šej'in hajjin“(21:30)(Mi od vode sve živo stvaramo),pjesnici najčešće upotrebljavaju izraze „živa voda“,“voda života“,“izvor života“,itd.O ovoj temi svakako će više imati reći stručnjaci iz oblasti književnosti i jezika.Ja ću ovdje navesti samo jedan lijep primjer stihova koji predstavljaju tarih popravke česama u Mostaru 1701/2.godine od pjesnika Rushdija:
Starješina čauša,plemeniti Jusuf-aga,
čistom vodom napoji žedna svakoga.
Dovede je širom grada Mostara,
ljepša je nego voda rajska.
Ta bistra voda,kad poteče,
U njoj se veselo ogleda sjajno sunce.
Ta voda je radosna vijest za Mostarce:
svakog časa nosi blagodati Božije.
„Izvor života ponovo poteče Mostarom,
Novo rajsko vrelo poteče gradom“.
ČESME
Riječ česma ili češma dolazi iz turskog jezika,a u turski iz perzijskog.U perzijskom riječ češm znači oko.Ovdje možemo povući paralelu i sa arapskim jezikom u kojem riječ ‘ajn ima značenje oko,ali i izvor,kao i u savremenom turskom gdje riječ gqz oko također može doći u značenju izvor.
U osmanskom periodu naše historije česme se počinju podizati sa prvim objektima islamske kulture.Česme su u najvećem broju slučajeva građene uz džamije.Na taj način su istovremeno podizana dva cilja-džematlije su imale vodu za uzimanje abdesta,a stanovnici mahale mjesto gdje su se snabdjevali vodom za svoje lične potrebe.Česme su najčešće građene uz vanjske zidove džamija ili njihovih harema,što znači da su bile javne,dostupne korisnicima u svako doba dana i noći.
Kolika je pažnja posvećivana izgradnji javnih česama,govori podatak koji iznosi Hamdija Kreševljaković u svojoj studiji Vodovodi i gradnje na vodi u starom Sarajevu.On navodi da je u Sarajevu u posljednjim godinama turske uprave bilo 156 javnih česama.Ove česme bile su opskrbljene vodom 68 vodovoda različite dužine.Kreševljaković smatra da je ukupna dužina tadašnjih sarajevskih vodovoda iznosila 55 km.
Česme su bile sastavni dio vakufa,pa npr. U Opširnom popisu Bosanskog sandžaka iz 1604.godine,koji će uskoro izaći iz štampe,u dijelu gdje su popisani vakufi,nailazimo na Vakuf Mehmed-čelebija,sina Havadže Kemala za česmu u blizini Havadže Kemalovog mesdžida u Sarajevu,kao i za drugu česmu koja se nalazi u blizini Havadže Kemalove kuće.Ovaj vakuf imao je prihod od 2.360 akči,a mutevelija je bio zadužen da troši taj novac za popravku ovih česama,kako stoji u tekstu „uz saglasnost kadije i džemata“.Džamija i česma su se nalazili u Sarajevu,u Ćemaluši ulici.U ovom Popisu srećemo i vakuf Mehmed-čelebija,sina dizdara Kemal-age,koji uvakufljuje prihode od zakupnine hamama u Travniku i bašče u travničkoj tvrđavi,sa ukupnim godišnjim prihodom od 3.000 akči i namjenjuje ih popravci česme koju je sam podigao u Travniku.
Česme su bili izrađivane od kamena tesanika.Kod česama zidanih od kamena tesanik je vezan željeznim šipkama.Česme često iznad slavine imaju ukras u obliku slijepog mihraba.Veliki broj česama imao je i korito.Na vrhu su imale pripust ili sačak koji je nekoliko cm prelazio ostali dio česme.Osim toga,većina česama bila je pokrivena,bilo da se radilo o ravnom krovu ili krovu na samar,a kod nekih taj je krov prekrivao i korito.Većina česama je imala lulu od željeza ili mjedi i voda je stalno tekla.Neke su imale dvije,tri ili više ovih lula pa su se zvale čifte-česme,učlije ili saručesme.
Osim česama,u Hercegovini su uz neke džamije građene i čatrnje,tako da su vakufi i na taj način obezbjeđivali neophodnu vodu.
ŠADRVANI
Šadrvani su građeni u haremima većih gradskih džamija.Oni su upotpunjavali ljepotu ambijenta,svojim stalnim žuborom opuštali,ali i upozoravali na stalni tok i prolaznost ovog svijeta.Kao i česma,i riječ šadrvan je perzijskog porijekla i znači „onaj koji veselo teče“.Šadrvan se obično sastojao iz bazena kružnog ili višekutnog oblika,u čijoj sredini se nalazio stub.Kroz taj stub je prolazila voda i sa vrha padala u bazen.Na samom stubu mogao je biti jedan ili više manjih bazena iz kojih se voda prelijevala u najveći bazen.Šadrvan je obično bio okovan željeznom mrežom koja je najčešće imala oblik kupole.Istovremeno,šadrvani su imali na sebi obično po nekoliko česama,na kojima se mogao uzimati abdest.Da bi se olakšalo uzimanje abdesta,oko ovih česama bile su izgrađene kamene ili drvene klupe.Najčešće je ispred svake česme na šadrvanu bila po jedna kamena kocka na koju se stajalo pri uzimanju abdesta.Šadrvani su bili natkriveni bilo kubetom,kao što je bio slučaj u Begovoj džamiji,bilo višeuglim krovom,kao šadrvan uz Karađoz-begovu džamiju u Mostaru.
(…) Prema podacima Hivzije Hasandedića,u Mostaru je bilo pet šadrvana.Pred Karađozbegovom,Koski Mehmed-pašinom(na Tepi),Ćejvan-begovom i Hafiz Hazadže džamijom,kao i pred medresom Roznamedži Ibrahim efendije.U Vakufnami Ćejvan-ćehaje,sina Abdurrahmanovog,sastavljenoj 1558.godine u Mostaru,spominje se šadrvan:
„Jedno drugo lice puniće šadrvan koji se nalazi u dvorištu spomenute džamije vodom svakog dana.Njemu će se isplaćivati po jedan dirhem dnevno“.
Današnje stanje česama i šadrvana,koji su stoljećima građeni u našim mahalama i haremima naših džamija širom Bosne i Hercegovine,jeste vrlo jadno.Na prste bi se mogle izbrojati javne česme u Sarajevu,Mostaru,Travniku.Česmama kao spomenicima naše kulture nije bila posvećena dovoljna pažnja,pa su mnoge zatvorene,srušene ili su im,u najboljem slučaju,korita zabetonirana.Naravno,mjenjaju se i vremena i ljudi i njihove potrebe.Možda će neko reći da Sarajevu više nije potrebno 156 javnih česama,koliko smo rekli da je imalo u prošlom stoljeću,pred kraj turske vlasti ili Mostaru 75,koliko je imao 1867.,pošto je danas svaka kuća snabdjevena vodom iz vodovoda.Ali,rekonstrukcijom bar nekih od njih možda bi se vratio izgubljeni šarm našim mahalama.O šadrvanima u parkovima da ne govorimo.
Izvor:BLAGAJ III/3-4/2005.Izdavač:BZK „Preporod“,Sarajevo.
Priredio za ljubusaci.com:Kemal Mahić