Živim u gradu u koji si zaboravila doći
Otjerati moje samoće
Hodam ulicama koje su odustale od tvojih koraka
Promatram ljude koji se mire živjeti nametnute strahove
Ovdje su svi spremni pristati na smrt
Odustajući od života koji umara
Živim u gradu koji je zaboravio svoju mrtvu djecu
I svoje žive pjesnike
Gradu čije ulice nose imena nesretnih mladića kojima su rekli da su heroji
A trgovi su zarobljeni propalim povijesnim politikama
Živim u gradu u koji se odbijaš vratiti
Iako su zime ovdje mediteranske
I tihe
A proljeća luđački razigrana
I mame stihove
Od kojih bi ti mogao složiti i pjesmu
Ili negdje uz rijeku
Napraviti ti krunu od mlade vrbovine
Živim u gradu iz kojeg nikad nisi ni otišla
Iako znam da se nećeš vratiti
Gradu koji je ljut i nesretan
Gradu koji te nikad nije zaboravio
Gradu skromnih mogućnosti
Gradu ogromne tišine
Živim u gradu u kojem su nas učili da su sprovod i đenaza jedno te isto
A mi uporno zaboravljali
I odbijali izjednačiti naše smrti
Iako smo im barem toliko bili dužni
Jer naše su smrti zajedničke
Kao i naše tuge
I naš rastanci
Živim u gradu u kojem sam dobio djecu
Upisao im svoje prezime u matičnu knjigu rođenih
(jedno su mi već otuđili)
Gradu koji ima neobično ime
I nitko ne uspijeva odgonetnuti zašto se baš tako zove
Živim u gradu iz kojeg nikada neću otići
Jer previše sam star da bih odlazio
Previše tvrdoglav da bih pristao na nostalgiju
I sasvim dovoljno iskusan
Da se bojim ove sablasne tišine
Iz koje se nikad nećeš
Pojaviti
Slaven Paća Grbavac
Ljubuški
