In memoriam:Ljubica Ostojić(1945-2021):SARAJEVO

Ščepa te žestoko,do maločas finim rukama,kao šapama,odigne grubo s tla pod nogama,pa tresne o zemlju da zvijezde(koje se iz njega ne vide) brojiš od bola.

Išamara te kao zločesto dijete koje plače za morem,pa gruhne na te duge,kišne dane,da ti pomogne plakati.Eto ti  sad!

Sludi te načisto svojim Miholjskim ljetima,blistavim i prozračnim poput kristala,pa te poklopi teškim olovnim nebesima i smogom,i ubija u pojam nestancima struje,vode,vječnim isključivanjem grijanja koje svejedno papreno plaćaš,krpljenjem trotoara,čoporima uličnih pasa,smećem…

Obezumi te podivljalom,nabujalom do mostova,rijekom Miljackom,koja inače uglavnom gamiže po svom koritu.

Tišti te dugim,gotovo suicidnim kišama,pa očara ozarenim obroncima Trebevića,bijelo zapjenjenim časovitim beharima.

Začara ezanima s brojnih munara,crkvenim zvonima,svijećama u hanukije koje se za Hanuku pale na prozorima jevrejskih kuća…

Sarajevo.Grad gotovo savršen za kronične nostalgije,za uspomene i zaborave,za noćne more i dnevne snove,za bezrazložnu tugu i žestoki inat.Ne možeš ni u njemu,ni bez njega,a moraš.Ne da ti maknut,a tjera te od sebe.

De ga zaboravi ako možeš,majčin sine!

Lud grad.Tu možeš sresti,naročito prije uključenja ulične rasvjete,neke koji su otišli s ovog Svijeta.Vele,ne treba paničiti,niti je uputno s njima pokušati izravno komunicirati.Ko je uopće i koliko živ ili mrtav u ovom Gradu,ne zna se.

Tu možeš biti zaboravljen vrlo brzo i potpuno.Možeš biti nevidljiv.Ili vidjeti aure pojedinih prolaznika jasnije nego li njihovu odjeću.Većina ih se iduć ulicama drže za mobitele.Ali,učas te mogu bez razloga uzdići,ili zgaziti kao mrava,zgnječiti kao mušicu,zagrliti srdačno,ili hladno mimoići.Nikad se ne zna.

Živi u prošlosti prilično bezbjedno,jer prošlost je prošla i može se prepravljati,brisati,pisati uvijek iznova.Ako pokušaš živjeti u današnjem danu,profurat će brzo,bez mogućnosti da se dotaknete u prolazu.Ili će se sjatiti odasvud sjene i zakloniti svjetlo dana.Zagrmit će granate iz prošlog rata kad su Grad ubijali.Fijukat će snajperski hitci u tvoju nemoć.Zatutnjat će kopita konjska nekih davnih karavana po Carskoj džadi.Zasvirat džez s predprošlog Džez festivala.Filharmonija i aplauzi,s koncerta koje je tek u pripremi.Harmonika dječaćića na Ferhadiji.Razorno glasan turbo-folk iz skupih automobila.Možeš susresti sebe od prije trideset i kusur godina.Sve je moguće.Jednako tako,sve je zapravo nemoguće.

Ti kolopleti katkad posve nerazaznatljivi,za današnji dan,priječe te da ga pokušaš normalno proživjeti.Ako se razbije takav dan,ostaje staklovina.A ona se može,kad se to davno zaboravilo,iznenada zabiti oštro u tebe i otvoriti neku novu ranu koja tek treba da zacijeli.

Sarajevo ti može,a često i hoće,hinjski okrenuti leđa,kad si u najvećoj nevolji.A također te može podići kad padneš,otresti od prašine ili očistiti od blata,i nježno poljubiti u čelo,da ti ništa ne bude jasno.

Da li sam ovo ja ustvari živ,ili šta?

Idi,sine moj,svojim putem.Sve ti je oprošteno.Halal olsun.-veli Grad.

Miris Sarajeva?Pokušaj u nekim omjerima:miris jorgovana,svježe pržene kave,izduvnih gasova,suhog lišća,memle,masla,pečenih kestena,pokošene trave,pasjih govana,zumbula,bakra,krcatih tramvaja,suza,svježeg kruha,bljuzgavice,znoja,prvih mimoza na ulicama donešenih s juga,kiselog kupusa,buđi,trendy parfema,starih knjiga,vrganja,mokraće,golubova,krizantema,bureka,prašine,vrelog asfalta,piva,bijelih krinova u crkvi sv.Ante,vode s ulične česme kod Begove džamije,indijskih štapića,truleži,tamjana,cimeta,kanalizacije,nesnosne blizine,nemoguće daljine…Tako nekako.Plus i neki tajni sastojci vrhunskih kreatora mirisa.Ili mirisi iz zamagljenog ranog djetinjstva.

Sarajevo je skoro nemoguć Grad.Tek na prvi pogled sličan drugim gradovima.Najbolje ga i možda najtačnije vidiš zatvorenih očiju.Ili iz očaja.Ili s drugog kraja Svijeta,s blagim okusom gorčine i nemoguće plaveti.

Očima stranca je nevidljiv,ili poput halucinacija u vrućici.Kad ga pokušaju opisati ili napisati,ispadne kod svakog drugačije,i ni nalik.Zbrkan.Tjeskoban.Čaroban.krcat pričinima i snovidima.Dok te nešto iznenadno ne zvekne direkt u glavu.Nešto posve realno.

Ovaj Grad ti često pričinja modrice i ostavlja ožiljke.Ili ti štogod istetovira,a nisi svjestan ni kad ni kako.

Zgrabi te i ne pušta,a život curi kao iz pješčane ure i privodi se krajevima svega i svačega.U grlu ti se zgutumi Munkov krik i ptičija pjesma.A boje je također nemoguće,zahvatiš jarku boju kistom,posivi.Dodaš crne,bljesne kao čudo.Ili bijele,pa potamni i legne ti na dušu kao mora.

Čudan je to grad,malo je reć’.Tvrd kao mramorni blok,a katkad i kao od  tvari snovite.Granice između zbilje i irealnog nikad nisu postojale,usprkos ljudskim granicama i ograničenjima,graničarima i carinicima.Ubijali ga,ubit se ne može.Ubija te,a ti živ do usijanja.Ili ti svu energiju ispije ko vampir,pa ne znaš jesi ili pošao ili došao.

Iste kuće,ulice,stabla,a ni nalik.Ima li jada,ko kad akšam pada?-pita sevdalinka.U Sarajevu,akšami i predvečerja bole,istina.Jad te skoli  i opkoli,okameni te učas pa se deder izvuci ako si gazija.Otud se samo u noć možeš spotaknuti.A noći su crnje nego drugdje.I beznadnije.Plodna tla za kronične besanice i boljetice,a lijeka ni od korova.Pritrpi brate..,nema ti druge.

Nije ovo Grad za spokojan i miran san.Nije nikad ni bio.Ko ga je ovdje nekad zamislio,možebit je ko mjesečar odnekud dolutao,i vidio ono što je u nevidjelu.

Sarajevo je takvo,a moguće i posve drugačije.Ko bi ga znao?Čudno,malo je reć.Ili ga proklinješu ili ga preklinješ,a sve uzaludno.Zagluha i zastala riječ u grlu.

Grad,ko da su na njeg sihiri svakoji bačeni.Pa svako malo valja saljevat strave.I vazda uzase hamajliju nosit.Čuvarkuću i travu rutu ispred ulaza saditi.Crna i bijela magija otimaju se o svakodnevnicu.A Mađioničar stalno izvod trikove s kartama.

Štaš u Sarajevu,matere ti?

I ja se pitam.-odgovaraš,a ne pitaš se,znaš:sudbina.

Grad neuzvraćene ljubavi,ne odboluješ ga nikada.A voliš,mimo svake pameti.

Ovo je priča za dopisivanje.Svako bi imao štogod dodati.Po sjećanju ili danu današnjem,svejedno.Nema kraja.

 

NAPOMENA:

Ljubica Ostojić rođena je 1945.godine u Beogradu,a preminula je 29.maja 2021.godine u Sarajevu.Završila je Pedagošku akademiju i Filozofski fakultet u Sarajevu.Predavala je dramaturgiju na Akademiji scenskih umjetnosti(ASU) u Sarajevu od 1994.do 2016.godine.Napisala je i objavila 17 knjiga poezije i proze,11 dramskih tekstova,12 knjiga poezije i proze za djecu.Od 1974.godine član je Društva pisaca BiH,a od 2007.godine član je i P.E.N.Centra.Njena djela su prevođena na 12 stranih jezika.

Izvor:Ljubica Ostojić:“Vještičija posla“,Brčko 2019:KNJIGOLJUBAC;

Priredio:Kemal Mahić

1006 Posjeta 2 Posjeta danas