Bosanska kraljica Katarina je jedan od najčuvenijih i najomiljenijih likova srednjovjekovne bosanske historije.Mnogo je pisano o njenom životu,uglavnom zbog teške životne sudbine i poznate priče kako je izgubila supruga,kraljevstvo i djecu,te umrla u tuđini,ali i zbog toga što je u kasnijoj tradiciji smatrana pripadnicom Trećeg reda sv.Franje Asiškog.O počecima njenog života,djetinjstvu i ranoj mladosti teško je nešto određenije reći.Bila je kćerka Jelene,praunuka kneza Lazara Hrebeljanovića,i tadašnje kneza a budućeg vojvode i hercega Stjepana Vukčića Kosače.Pošto je brak njenih roditelja sklopljen krajem novembra 1424.godine,pretpostavlja se da je Katarina rođena u toku naredne godine.Njeno kasnije ponašanje jasno pokazuje da je u očevom domu stekla dosta solidno obrazovanje i da je bila veoma inteligentna i sposobna žena.
Jer Katolička crkva nije pravila nikakve prepreke.Od tada se kraljica posvetila katoličkoj vjeri,što je bilo sasvim u skladu sa suprugovom političkom i vjerskom orijentacijom,pa informacije o Katarininim vezama i katoličkom crkvom,posebno s franjevcima,postaju učestalije.Papa Nikola V joj je 1447.godine posebnom ispravom dopustio da u svojoj pratnji ima i dva franjevička redovnika,koje je odabrala za svoje kapelane.Pored toga,pretpostavlja se da je kraljica podigla crkvu sv.Katarine u Jajcu,a zna se i za crkvu Presvetog Trojstva koju je dala sagraditi u Vrilima na Kupresu.
Iako je njen brak s kraljem Tomašom bio prvenstveno politički motiviran,izgleda da je,ipak, bio dosta skladan.U aprilu 1449.godine Dubrovčani su izdvojili 800 perpera u tkaninama kao dar kralju Tomašu „u znak veselja zbog rođenja njegovog novostečenog sina „Žigmunda.Nekoliko godina kasnije,rođena je i djevojčica,princeza Katarina.Djeca su dosta rano ostala bez oca koji je preminuo 1461.godine i svoje prijatelje ostavio njihovom starijem polubratu Stjepanu Tomaševiću,svom sinu iz prvog braka.Odnosi između novog kralja i Katarine bili su dobri i odražavali su političko jedinstve zemlje u posljednjim godinama pred odlučni osmanski napad.Međutim,kada su Turci konačno poveli veliki vojni pohod protiv Bosanskog kraljevstva 1463.godine,njihove akcije zadesile su kraljicu Katarinu odvojenu od svoje djece.Prema predanju,kraljica je boravila u utvrđenom Kozogradu pored Fojnice,dok su Žigmund i Katarina bili uz kralja Stjepana Tomaševića.Tako su 14-godišnji i 10-godišnja djevojčica dospjeli u osmansko zarobljeništvo,dok je majka potražila utočište prvo u Dubrovniku i primorskim gradovima da bi zatim nekoliko godina kasnije prešla u Rim.Tu je od pape za izdržavanje dobijala novčanu pomoć koju je uzimala iz sredstava namijjenjenih križarskim pohodima protiv Turaka.
Rimski period kraljičinog života je privlačio pažnju mnogih istraživača pa je stoga dosta poznatiji.Papa joj je tamo odredio mjesečnu stipendiju od 100 dukata,te još dodatnih 20 dukata za najam stana.Iako se čini kao stanivita suma novca,kraljica Katarina je u Rimu od tih sredstava izdržavala „mnoge barone iz svoga Kraljevstva“,odnosno dvor s pratnjom.Na čelu njenog dvora nalazio se Radič Ivana Klešić,velikaš nesumnjivo rodbinski povezan s bosanskom vladarskom dinastijom.Uz njega su još u Katarinino ime djelovali Juraj Nikole Čubranića i Abraham Radić,a kraljici su,također,na raspolaganju stajale dvorjanke,Paula Miroslava Mirkovića,Jelena Ivana Semkovića i Mara Jurja Mišljenovića.Vođenje računa o svim izdacima,te uporno pokušavanje da oslobodi djecu iz osmanskog zarobljeništva dovodili su kraljicu u situaciju da se često zaduživala i tražila dodatnu novčanu pomoć.
Misli kraljice Katarine bile su skoro konstantno usmjerene prema traženju načina kako da oslobodi ili barem da vidi svoju djecu.Sredinom 1470.godine je uputila je milanskom vojvodi Galeazzu Sforzi svoje poslanike,kako bi mu se požalila na „zlu kob“ koja ju je lišila muža,djece,kraljevstva i imovine.Podsjećala je slavnog vojvodu na prijateljstvo njihovih očeva i molila da joj on pomogne da otkupi svoju djecu.On se nije oglušio na njene molbe i obećao joj je pomoći,ali izgleda da se ta akcija nije mogla praktično izvesti pa su Žigmund i Katarina i dalje ostali kod Mehmeda II.Četiri godine kasnije kraljica je ponovno pisala milanskom vojvodi,obavještavajući ga da je čula kako će joj sultan osloboditi sina.Namjeravala je poći na osmansku granicu pa je vojvodu ponovno molila da joj ustupi nešto novca kako bi mogla otkupiti sina,vratiti dugove i preživjeti još koji dan.Ne može se znati je li kraljica uopće poduzela to dugo i naporno putovanje,ali joj je sin i dalje ostao kod Turaka.
Tokom svog boravka u Italiji kraljica je učestvovala u više javnih manifestacija u kojima je privlačila pažnju prisutnih svojim odijevanjem i odmjerenim držanjem.U crkvi sv.Petra je prisustvovala vjenčanju koje je 31.maja 1471.godine upriličeno između sestre srpske despotice Jelene Paleolog i velikog ruskog kneza Ivana Vasiljeviča koje je obavljeno preko kneževog opunomoćenika.Tada je Katarina bila u društvu sa suprugom uglednog firentinskog gospodara Lorenza Medicija i još nekim drugim uglednim Rimljankama.Nekoliko godina ranije bosanska kraljica je u pratnji svojih dvorjana i dvorjanki boravila u Akvileji gdje je učestvovala u prijenosu kostiju sv.Bernardina Sijenskog u novu crkvu,za čiju je izgradnju 1457.godine svoj prilog dao i njen suprug,kralj Stjepan Tomaš.Savremenici su zabilježili da je Katarina,odjevena u crno,ostavila snažan dojam na prisutne,kao i njena dva plemića koji su imali plavu kosu do ramena.
U Rimu se bosanska kraljica dosta rano povezala s franjevcima crkve sv.Marije od Nebeskog oltara(tal.Aracoeli),gdje je obavljala svoje obredne potrebe.Stoga ne čudi da je svoju oporuku sastavila pred šest svjedoka franjevaca iz ove crkve.Tim dokumentom kraljica je izrazila svoju posljednju želju da bude ukopana u spomenutoj crkvi,te je za potrebu pogrebnog obreda,izgradnje grobnice i podizanje spomenika izdvojila 200 dukata.Crkvi je ostavila kraljevski plašt od zlatotkanog sukna i raznobojni svileni oltarnik,a druge stvari iz svoje kapele,poput misala,kaleža,manji svileni oltarnik i drugo misničko ruho ostavila je slavenskom gostinjcu sv.Jeronima s kojim je bila blisko povezana.Testamentom je nastojala zbrinuti i ljude koji su je pratili sve vrijeme dok je živjela u Rimu.Radiču Klešiću je zavještala 50 dukata,mač sa srebrenim ukrasima i jedno tursko odijelo od crvene svile protkane zlatom.a Pauli 50 dukata i dva crna odijela postavljena kožom od risa.Mara Mišljenović dobila je 30 dukata i obično crno odijelo.Jelena Semković 25 dukata i crno odijelo s postavom od kunine kože,a Juraj Čubranović 50 dukata i Abraham Radić 30 dukata.Svojoj djeci,za slučaj da se vrate u vjeru svojih predaka,ostavila je jedan bodež,dvije srebrene tacne,dva srebrena vrča s poklopcima,a Tomašev srebrom ukrašeni mač,prvobitno namijenjen Žigmundu,ostavila je Balši,sinu svoga brata Vladislava.
Svega pet dana nakon sastavljana oporuke,kraljica Katarina je umrla 25.oktobra 1478.godine.Prema njenoj želji sahranjena je ispred velikog oltara u franjevačkoj crkvi sv.Marije Aracoeli,gdje je jedno vrijeme bila postavljena bijela nadgrobna ploča s njenim likom izrađenim u reljefu.Na spomeniku je kraljica prikazana u dugoj haljini s knjigom ispod ruku prekrštenih na trupu.Glava ukrašena kraljevskom krunom joj je spuštena na jastuk,a s obje strane nalazi se uklesan po jedan grb.Vjerovatno je s jedne strane bio grb Kotromanića,bosanskih kraljeva,a s druge grb Kosača,Katarinino porodično znamenje,ali je sva površina dosta izlizana pa se detalji ne mogu sasvim razabrati.Na dnu ploče stajao je ćirilični natpis sa osnovnim podacima o pokojnici.Na tom mjestu njena je ploča ostala sve do kraja 16.stoljeća kada je u sklopu građevinskih zahvata na crkvi izmještena u najbliži stup s desne strane oltara,gdje se i danas nalazi.Tada je i ćirilićni natpis zamijenjen latinskim.
Izvor:Emir O.Filipović:BOSANSKO KRALJEVSTVO;Mladinska knjiga,2018.
Priredio za ljubusaci.com:Kemal Mahić
