Kada doživiš neke od najgorih stvari u životu onda odlaziš sa toga mjesta.
Ogorčen, povrijeđen razočaran sa izgubljenom nadom u onaj poznati termin – dobro se dobrim vraća.
Šta može biti gore od toga kada te tretiraju čovjekom ili narodom niže vrijednosti??
I nebi to mene toliko boljelo da nisam gledao staru seriju Korijeni.
Jesmo li mi svi bili Kunta Kinte u to vrijeme??Čovjek se može oporaviti materijalno ali mentalno teško ili nikada jer svako od nas koji smo ovo preživjeli nosi svoju tešku priču i bori se sa svojim traumama.
Kada te stave u tor, tjeraju kao stoku u najgore ljetno doba pod ceradom kamiona, kada ti oca udaraju nogom u leđa tek onako u prolazu, kada praviš bunker na prvoj liniji i ne znaš sa koje ćeš strane dobiti metak, kada ti vreće pune i teške ogule kožu na ramenima te grize je znoj i prašina, kada ti bratu stavljaju cijev automata u usta, kada te vrijeđaju samo zato što si druge vjere i imena, postavlja se pitanje, zašto je se čovjek vratio na ognjište.
Iako nam to ognjište budi ružne uspomene, među tim ima i lijepih koje prevagnu.
Među tim razlozima su i oni ljudi, drugih vjera, koji su sačuvali čast i dostojanstvo.
Lijepo ih je ponovo sresti jer zajedno sa njima koračamo uzdignutog čela kroz čaršiju.
Zbog svega što smo preživjeli u nama je trebala^, biti probuđena mržnja ali nije, zbog čega sam jako ponosan.
Samo su čast I dostojanstvo postali jači.
Zaboravih napisati.
U osmom mjesecu dozrijevaju smokve.
Jedva sam čekao da uberem prve.
Vratili smo se kući sa Heliodroma i moraldi smo otići iz grada jer smo dobili obavijest da imamo 48 sati da odemo iz grada.
Dugo nisam jeo smokve. U stvari ja sam ih mrzio.
Sada ih opet volim, jedem, zrele i hladne.
Na 15 8 ih ne jedem jer je ostao gorak okus u ustima.
Ni najslađa smokva ih ne može zasladiti na taj dan.
Konvoj
Fleševi lošeg filma stalno me vrebaju.
Nisam birao,
ni ljude ni mjesto rođenja.
Pa i Daorsi su ovo mjesto otkrili i radovali se kao da su pronašli Atlantidu.
Zašto ne mrzim pitam se,
kad zaboli me često
ispod rebara, tu gdje je moga oca udarila čizma “neznanog Junaka”.
Otpilili su moje borove a nisu bili suhi!!
Tu gdje starine različitih bogomolja
čibuk i tavlu voliše.
Zašto li ne mrzim??
Jesam li dovoljno darovan dostojanstvom??
Moja lopta na sred prazne sobe bila je nožem prepolovljena.
Ja sam ravnodušan kao mrtvac,
takav izraz lica su mi drugi darovali.
U sofi Hadžibegov cvijet još nije počupan,
što majka ga s ljubavlju posadi.
Nije ljubav sišla s trona rad mrtvih poltrona.
Dovoljni su fleševi zbunjenih lica sa mojih ulica.
Sretan sam što ne mrzim a razlog debeo imam.
Veid Delalić.