Nedžad Maksumić: Svjedočanstvo o opiranju zlu

O knjizi Edhije Mahić „Jedan je zavičaj srca“

Gdje je, ustvari, dom? Jesu li dom sinovi, njihova sreća i njihov uspjeh? Ili uspomene od kojih se, ako pretjeraš, može oboljeti od tuge? Ili je dom samo ovaj trenutak koji živimo i kojem se trebamo radovati jer smo sve nadvladali?

Sinoć je u Mostaru promovirana knjiga Edhije Mahić “Jedan je zavičaj srca”. O knjizi su uz autoricu govorili: prof. dr. Esad Bajtal, dr. Enes Kujundžić i Nedžad Maksumić. Piše: Nedžad Maksumić

Bosansko-norveški životopis jedne žene

Svijet za naše Bosance i Hercegovce postaje sve manji. Svuda nas ima, i gdje nas nikad bilo nije. Rastjerao nas rat, nevolje, prognalo nas, otjeralo, raselilo, od „šarafa“ do pingvina, od kengura do bizona, od prašuma do pustinja, od fjordova do koraljnih grebena, od bijelih noći Sjevera do tropskih vrelina Juga… I svugdje smo se primili, ukorijenili, promijenili, naučili i prilagodili… i svuda nam je dom. A opet smo stalno ovdje, odakle smo na put pošli, ovdje gdje smo prvi put zaplakali i prvi put se nasmijali, gdje smo zakoračili u život i ne sluteći koliko daleko svojim koracima u tom životu možemo otići.

Edhija Mahić

Edhija Mahić je napisala knjigu kojoj je sama dala podnaslov „bosansko-norveški životopis jedne žene“. Knjiga je to koja se lako čita, u kojoj nema zadatih istina niti premudrih savjeta o životu i preživljavanju. Ova knjiga piše samu sebe. Okolnosti, često veoma teške, tjeraju da se pronađe put, kao što je u djetinjstvu malena Edhija, kao nejaka djevojčica, od svog sela kod Foče, prtila snijeg na putu do škole. Ova knjiga vrvi od imena koje autorica, ispisujući ih, ne želi prepustiti zaboravu, od živih i mrtvih, od dragih i manje dragih, od brojnih prezimena i mnogih familija, od gradova življenja i gradova umiranja, od gradova iz kojih se otišlo do gradova u koje se došlo, pa u njima opet živjelo i umiralo… Njen mali život, njen mali svijet. A, ustvari, cijeli kosmos.

Djetinjstvo i mladost

Edhija u prvom dijelu svoje autobiografske knjige, prisjećanjima na djetinjstvo i ranu mladost gradi mali literarni spomenik svojoj Foči i fočanskom kraju. Onoj Foči od nekad, o Foči koja nema ništa sa ovom danas. Tamo nema više ni onih ljudi ni onih običaja, a ruševine kuća i ruševine od povratnika susreću se i pitaju jedni druge: Gdje smo? Saznajemo ovdje šta se u Foči nekad kuhalo i kako je mirisala „turšija od krušaka mrkaljuša iz Zaglaviča“, šta se pjevalo, šta se govorilo, čemu se smijalo, šta se odijevalo, šta se plelo, šta se heklalo, šta se tkalo… Zatim pred nas, kao sjene iz prošlosti, izlaze likovi oca i majke. Oca, koji je bio strog i kojeg su se djeca bojala, jer „takvo je bilo vrijeme“ i takav je bio odgoj, i majke „koja nikad nije podigla ton“. Takav je bio odgoj sve djece u starinskoj, patrijarhalnoj sredini bosanskohercegovačke provincije, tamo gdje je kasno došla struja, i gdje se u grad išlo samo s dobrim povodom, u školu, veću kupovinu ili po potvrde i dokumente. Idilična priroda, težak život i snovi o boljem. Nalazimo u knjizi i divne, sporedne likove, koji kao da izbijaju iz bosanskog blata i zasvijetle svojom posebnošću, poput Sulejman-paše, čaršijske maskote, koji, kako autorica kaže „nije bio dobar u glavi“, ali evo, njenoj knjizi hvala na tome, ostade s nama zauvijek, nezaboravljen.

Djetinjstvo i djevojaštvo Edhijino slično je mnogim iz tog vremena, naizgled je obično i svakodnevno, ali autorica u knjizi „Jedan je zavičaj srca“ tom dobu svog života daje novo svjetlo, proširuje pogled i produbljuje razloge. Čini nam se, čitajući ovu knjigu, da je sve jedinstveno, neponovljivo i neobično, što daje sva opravdanja ovoj knjizi, tjera nas da je čitamo i uživamo u njoj.

Edhija je kasnije živjela u Ljubuškom, u drugačijem okruženju od onog u kojem je odrasla. Tamo sunce jače sija, drugi su zvukovi, drugi mirisi, drugi ljudi… U Ljubuškom se zaposlila, zaljubila, udala, rodila prvo dijete i živjela opet svoj mali, naizgled obični, ponekad više ili manje sretni život. Poput svih drugih, slično drugima, i problemi su bili zajednički, svakodnevni, manji i veći, lakše ili teže rješivi…

Naš Rat

Tekao je bračni život Edhijin svojim predvidljivim tokom, radosti su bile česte, iznenađenja mala, moglo se, guralo se nekako, činilo se da će tako biti zauvijek, da će se mirno živjeti i mirno ostariti, a onda je došao… Naš Rat.

Da. Baš tako… Naš Rat, onakav kakvog samo mi znamo poroditi, krvoločan i bezuman, zapjenušan od ratnih strasti, do pijanstva ushićen u moći da se odlučuje o sudbini i životu drugih, da se drugima jasno pokaže kako si sad postao velik i koliku moć nosiš u svome oružju. U svemu tome, u ludilu zakrvavljenih očiju i sljepilu nacionalnih budnica, između pušaka i kama, između logora i tamnica, stajala je jedna hrabra žena koja je o tome danas napisala knjigu. Stoji tada pred direktorom „Trgokopa“ nekim Milenkom Čolakom, koji je, s trijumfom u glasu, obavještava da će „Hrvatska biti do Travnika“, a prijateljica joj, dok joj daje zlatne naušnice za uspomenu, govori: „Čujem da morate da napustite Ljubuški.“ Rok je bio samo 24 sata. Imali su pravo da odu samo u „treće zemlje“, a nipošto negdje drugo u Bosnu i Hercegovinu.

Osim što se nosi „glava u torbi“, kako svoj život, kako sve svoje, ponijeti na put u nepoznato, u jednoj torbi? Šta u tu torbu staviti, a šta zauvijek ostaviti, bez čega možeš, a šta ti je toliko važno i šta te toliko čini tobom da ćeš ga ponijeti u svom životnom prtljagu? Postoji stara narodna priča iz naših krajeva koja se zove Tamni vilajet, u kojoj čovjek uđe u mračnu pećinu, pod nogama osjeti neko kamenje i odjednom začuje neki glas koji mu kaže: „Ako uzmeš kajaćeš se, a ako ne uzmeš kajaćeš se! On stavi nekoliko kamenčića u džepove, misleći „kad ću se već kajati, barem da znam zašto se kajem“. Kada je izašao, pećina se zauvijek zatvori za njim, a on u džepovima pronađe drago kamenje i gorko zaplaka govoreći: „Zašto nisam uzeo više?!“ Prijateljica Štefica savjetovala je Edhiju da obavezno ponese sve fotografije povađene iz albuma, kao dokaze o vlastitom postojanju, a osim njih su, uz dokumente i nužne sitnice, u torbu stali i fen i mikser, i sveska recepata za kolače, i gobleni povađeni iz okvira, savijeni i stavljeni u dno torbe. Upitajte se, šta biste vi stavili u svoju izbjegličku torbu? Upitajte se i je li bilo koji čovjek spreman da cijeli svoj život stavi u torbu i krene, ne znajući kuda?  I o tome govori ova knjiga, iz ugla žene, iz ugla majke, i zato je vrijedi čitati, kao svjedočanstvo o zlom vremenu i svjedočanstvo o opiranju zlu.

Izgubljeni ili spašeni

Najveći dio knjige posvećen je autoričinom izbjegličkom životu u Norveškoj. Nije to više ona idilična slika Norveške iz davnih putopisa Isidore Sekulić, već prava, gruba i istinita slika sa krevetima na sprat u zajedničkim izbjegličkim smještajima, vađenje krvi i vakcinacija pa novi grad, pa opet… novi grad, pa… novi grad… pa novi grad… i tako… sve „do šarafa na globusu“. Do bijelih noći, vječnog snijega i studeni krajnjeg Sjevera što lede dušu i mrznu dah.

Ovo je Norveška u samom tegobnom početku izbjegličkog života za naše ljude, nevoljnike iz daljine, satkana od preživljavanja, neprospavanih noći, učenja jezika, suza i čežnje za dalekim domom, ali i od nade da će djeci biti bolje, da će u novom zavičaju imati priliku da ostvare snove, da će imati šansu i moći je ostvariti. Sve je u ovoj knjizi, i humanitarna zelena trenerka, i prvi uflekani krevet kojeg je neko izvadio iz svog podruma i namijenio izbjeglicama… Veliki izazovi, mali pomaci naprijed, iskušenja, svakodnevna borba za dostojanstven život, rođenje drugog sina, iznenadna smrt supruga Salke, sama sa dvoje djece u tuđem svijetu, magična riječ „integracija“… djeca kao nada i djeca kao utjeha…

Ali, Norveška je, u isto vrijeme, i osvješćivanje autoričine vlastite ličnosti, njeno obogaćivanje novim saznanjima, izgradnja neophodnog samopouzdanja i prihvatanje novih, bitnih vrijednosti. Edhija piše: „Politika me počela interesovati jer se zbog politike moj život promijenio“.

Sve to zaslužuje svoju priču, čak i crvena kutija sa dna zamrzivača ima svoju priču. Edhija Mahić je piše, svojim ženskim pismom, iz svoga temeljnog paradoksa, iz pozicije žene feministkinje koja dolazi iz tradicionalne familije koja vjeruje u patrijarhalne vrijednosti!?

Na kraju knjige autorica se nakratko vraća u Kozju luku kod Foče, u kuću u kojoj je rođena. Tamo, ispred kuće, zatiče samo česmu koja nije srušena. Ničeg nema. Vraća se u kuću u Ljubuškom iz koje je protjerana. Sve je opljačkano. Čak su i slavine odnesene. Gdje je, ustvari, dom? Jesu li dom sinovi, njihova sreća i njihov uspjeh? Ili uspomene od kojih se, ako pretjeraš, može oboljeti od tuge? Ili je dom samo ovaj trenutak koji živimo i kojem se trebamo radovati jer smo sve nadvladali?

Za kraj valja izdvojiti Sokratovu misao koju autorica citira pri kraju knjige: „Visina planine na koju si se popeo određuje se dubinom jame iz koje si izašao.“

Iz toliko duboke jame smo se svi mi izvukli da bi ostatak svih naših života trebala biti samo čista radost.

Tacno.net

                                                                        

712 Posjeta 2 Posjeta danas
News Reporter