Sve što se događa u BiH odmah se preslika, a gdje bi drugo nego u Mostaru. Tako se sukobi navijača javljaju obavezno i redovito, ne samo pred derbi Veleža i Zrinjskog, nego čim se ustalasa na bilo kom dijelu države.
Bez strategije i vizije, bez plana i akcije, bez interesa za stvarnim rješavanjem problema koji se samo gomilaju proteklih tri decenije, politička vladajuća vrhuška, ali u korak s njima i opozicija, umjesto da rješavaju probleme nude jedino nacionalističke rovove, sukobe i podjele. Uvijek nalaze razloge za nove sukobe, često dogovorene i režirane, s osnovnim ciljem da se sačuva vlast a napetost nikad ne utihne.
Najgora rulja se uvijek krije u gomili, nikad ne izlazi u javnost s imenom i prezimenom, s potpisom na muralima ili fašističkim porukama. Ne izjašnjavaju se o tome ni oni koji to organizuju, ni oni koji to izvršavaju. Policija, obično, izda štura i uobičajena saopštenja, kazni se nekolicina dvadesetogodišnjaka i opet sve po starom.
Političari sitnog zuba i najgorih namjera ili ratnici u najavi iskoriste svaku priliku da se ponovo nađu na naslovnim stranicama prepadajući narod novim ratovima i sukobima. Dvije su kategorije ovih huškača. Pošto evo čitavih pet godina neću da pomenem imena svih onih koji su nas stjerali u ćošak beznađa, prvu kategoriju čine oni koji su to rovovski odrađivali i u ratnim devedesetim. U drugu kategoriju utrčali su mlađani politički đilkoši željni naslovnih stranica i brzog uspona. I jedni i drugi su se utrkivali u prepadanju naroda, prizivanju tzv. međunarodne zajednice, a onda su se isti oni što murališu ili mrak nazivaju danom oglasili plakatima sličnim onim pred devedesete. Sve je to trajalo dok stranci nisu došli i “prosvijetlili” nas obećanjima da rata neće biti. No našim političarima, specijalistima za manipulacije, ostalo je još pregršt tema za svađu i sukobe, izborni zakon, ustavne promjene, prenos nadležnosti, pitanje vlasništva, odluke sudova, domaćih i međunarodnih, a sve to kako bi se sakrili jad i bijeda običnog građanina.
Naš BiH apsurdistan toliko je usložnjen da bivši komunistički prvaci spas vide u nacionalističkim strankama ili njihovim vođama, a desničari postaju umjereniji od tzv. ljevičara ili onih što zagovaraju građansku opciju.
Sve što se događa u BiH odmah se preslika, a gdje bi drugo nego u Mostaru. Tako se sukobi navijača javljaju obavezno i redovito, ne samo pred derbi Veleža i Zrinjskog, nego čim se ustalasa na bilo kom dijelu države. Strada mladost koju su gurnuli u sukobe, povrijeđeni su maloljetnici i dvadesetogodišnjaci, eventualno, neki od njih i kažnjeni, a organizatori uspješno završavaju nove podjele isprobanim receptima i žrtvom najmađih. Svaki put se još jače podcrta ratna linija razgraničenja, kako u glavama tako i na terenu. Zatvaraju se oči pred očiglednim najcrnjim događanjima, a dvoglava tridesetogodišnja vlast uspješno sabira mandate, nove funkcije i dijeli onih preko 60 miliona naših para, godišnje.
Izuzmemo li organizatore, kriminalce i vođe stradaju mladi odgojeni u dvije ulice ili tri sokaka.. Stradaju djeca rođena u ratu ili koju godinu poslije. Stradaju djeca namirisana bojama rata bilo u porodici, školi, vjerskoj zajednici, u društvu ili na ulici. Nije ni čudo jer su prisiljeni svako veče gledati dnevnik iz 92, pa pakovati kofere za zapad nakon što su njihovi roditelji i komšije pride glasali za one koji su im sve ovo programirali. Nije ni čudo jer smo ih mi stariji zavalili u beznađe njihove nesreće.
U međuvremenu će se kreatori svih ovih događaja koprčiti u udobnim foteljama, zapošljavati svoju rodbinu i članove vladajućih stranaka, muljat će tuđu djecu i s njima ratovati i virtuelno i u živo.
I tako do novog sukoba na liniji razgraničenja, na liniji razgraničenja s pameću i na liniji razgraničenja između vlasti na jednoj i građana na drugoj strani.
Tacno.net, Milan Račić