“U ZNAKU VAGE”, nova knjiga Muniba Delalića

Iz opsežne recenzije Miroslava Mičanovića, koja je objavljena u knjizi, pod naslovom “RUKOPIS LIJEPE SAMOĆE”, izdvajamo 2 kratka dijela:

„ … Zavičaj i jezik, njegova lijepa lica, hercegovačka nokturna, prostori prizivanja prošlog i odsutnog, suočavanje sa stvarnim i nemogućim, snovi i sumnje, posvete i čitanja drugih, rat, sloboda i zatočeništvo, gubitak, grad i gradovi (Ljubuški, Mostar, Sarajevo, Zagreb, Oslo…), zemlja i zemlje (Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Norveška), skandinavsko pismo (!), prijateljstva, drugovi i dugovi, životna i godišnja doba, ciklusi od rođenja do smrti – nosive su opsesivne teme knjige pisane „u znaku vage“. Međutim, jezik je ono u što sve uvire i iz čega sve izvire, dolazi i nadolazi, pisanjem se daje mogući smisao neiskazivom i nerazumnom vremenu, stvarnosti, životu….“

„… Pjesme su u knjizi U znaku vage svojevrstan pjesnički dnevnik u nastajanju, žive od bilježenja i uzdrhtalosti nad otkrićima što se i kako jezikom može, kako opisati i definirati vlastito bivanje u svijetu, imaju prizvuk prvog, strogosti i preciznosti, ali i zvuk iznenađenja što ga jezik proizvodi, donosi, energije koja se oslobađa a da joj se ne zna uzrok i posljedica:

„Netko je / tiho / pokucao na vrata. // Šapnuli smo: / Jesen. // I još se više šćućurili. / Jedni uz druge zbili. // Majka uz oca. / Ja uz brata. // Poslije je / došlo ostalo.“

Tihost i uzbuđenje koje završava u nezavršenom, onom što se zna i što se ne zna. Kraj je pjesme natopljen znanjem i iskustvom onoga koji govori, a prepoznati ga, predati se slutnji očekivanoga izručeno je čitatelju….“