PROTIV REISA, ZA MUFTIJU

Prvog maja maja 1900. godine, koju sedmicu nakon svrgavanja vođe pokreta za vjersku i vakufsko-prosvjetnu autonomiju muslimana u Bosni i Hercegovini Ali Fehmi ef. Džabića* sa položaja hercegovačkog muftije, pozvao je reisul- ulema Teufik Azabagić neke Bošnjake, Vladine činovnike da potpišu Izjavu sačinjenu u zgradi Zemaljske vlade, bez da pitaju i da saznaju njen sadržaj. Iako su sve Vladine akte potpisivali odmah i bez pitanja, ipak su Vladini činovnici iz radoznalosti zatražili da doznaju o čemu se radi. Reisul- ulema im je objasnio da je to izjava muslimanskog naroda da su svi zahtjevi Ali Fehmi ef. Džabića suvišni i nepotrebni, sve činjenice i pritužbe lažne da je muslimanski narod u Bosni i Hercegovini u svakom, i naročito u religioznom pogledu potpuno zadovoljan i da posjeduje sve potrebne vrste vjerskih škola i zavoda za vaspitanje muslimanske mladeži. Svi pozvani su šutili. Iako su bili potpuno zavisni od Vlade, ipak je nastupila griža savjesti; na izjavu tog sadržaja dati svoj potpis značilo je ne samo javno slagati i izdati svoj narod, nego i ustati protiv vlastite vjere i vlastitih svetinja. Prisutni su se razišli bez potpisa.

Pokušaj nasilnog popisivanja ove podmetnute Vladine izjave s kojom se nepromišljeno saglasio reis pretrpio je potpuni neuspjeh na svim društvenim nivoima uprkos ogromnom trudu koji su uložili neke muftije i njihovi saradnici, okružni, sreski i općinski zvaničnici i drugi nosioci austro- ugarske vlasti. Oni su morali Izjavu prvo sami potpisati i u što kraćem roku sabrati što više potpisa muslimana. Pri tome su govorili: „Ko nije protiv Vlade, neka se potpiše“. Time su one koji se ne potpišu na Izjavi dovodili u položaj protivnika Vlade prema kojim se „po zakonu“ mogu provoditi mjere maltretiranja, zastrašivanja, šikaniranja, prijetnji suspenzije u službi, zatvaranja, visokih novčanih kazni, podizanja tužbi, javnog ponižavanja itd. Mnogi muslimani su potpisali Izjavu zato što su bili nepismeni (Izjava je napisana latinicom), mnogi nisu ni znali sadržaj Izjave ili su se bojali da će izgubiti službu. Neki su bili toliko nekritični i nesigurni da su izjavu umjesto njih potpisivali općinski načelnici ili drugi Vladini dužnosnici.

U julu 1900. godine neki prevareni ili prisiljeni potpisnici Izjave javno su se odrekli potpisa, što je još više dalo zamaha pokretu za vjersku i prosvjetnu autonomiju muslimana. Iznuđeni popisi na ovoj Izjavi nisu nimalo pomogli Kalajevu režimu da masovni pokret oslabi ili zaustavi. Prećutno je priznat poraz i Izjava je bila osuđena na postepeno gašenje, nakon čega su počeli pregovori vlasti i pretstavnika pokreta za vjersku i prosvjetnu autonomiju muslimana. Kalaj je naredio 7. jula 1900. godine da se obustavi svaka akcija za pridobijanje potpisa na izjavu protiv Ali Fehmi ef. Džabića. Cilj pokreta je ispunjen tek nakon devet godina od Izjave, 15. aprila 1909. godine donošenjem Statuta za autonomnu upravu islamskih i vjersko-prosvjetnih poslova.

Kao i u svim mjestima i u Ljubuškom je bilo muslimana koji su potpisali Izjavu, ali su je se ubrzo javno odrekli priznajući da su je potpisali iz neznanja i da su napravili krupnu grešku ili da su bili uplašeni ili prevareni. U opvrgnuću lažnih tvrdnji svi su, bez izuzetka, ocijenili Izjavu kao protivislamski i protivnarodni dokument i dali podršku mostarskom muftiji Ali Fehmi ef. Džabiću i pokretu za vjersku i prosvjetnu autonomiju muslimana u Bosni i Hercegovini.To su bili Muharem Alendar, Hasanaga Gujić, Adem ef. Košarić, Muhamed Mahić, Ahmetaga Dizdarević i Abdulah ef. Sadiković.

Izjava

Ne znajući stvari, potpisao sam protunarodnu izjavu muslimanskog naroda pa ovim ispravljam pogrešku i ovo pismo očitujem da od gornjeg potpisa odustajem i da sam nepokolebivi* privrženik naših muslimanskih u Budimpešti se nalazećih zastupnika i da ću do krajnosti sljediti njihove tragove. Ljubuški, 3. juna 1900. godine. Muharem Alendar.

Izjava

Prevaren, potpisao sam protunarodnu izjavu muslimanskog naroda pa ovim ispravljam pogrešku i jasno očitujem da sam zajedno sa ostalom mojom braćom muhamedancima i da ću slediti* stope naših zastupnika i deputiraca dok budem živ. Ljubuški, 15. jula 1900. godine. Hasanaga Gujić. Svjedoci: Alaga Muminagić, Ahmet Lalić.

Izjava

Kojom se potpisani očitujem da sam od ovdašnjeg načelnika zaveden da potpišem po Vladi izmajstorisanu izjavu protiv islamskih zahtjeva i islamske deputacije. Kažem da sam prevaren, jer mi nije ni pročitana ta tendenciozna izjava, nego mi se samo krivo saopćio sadržaj izjave, a meni se zaprijetilo, ako ne potpišem, da ću službu izgubiti.

Kad sam doznao na šta sam potpisao počela me gristi savjest, jer sam uvidio da sam time počinio velik i neoprostiv greh*, izneverivši* se i nehotice islamskim ustanovama i šerijatu, što sam se suprostavio opravdanim zahtjevima sviju Muslimana u Herceg-Bosni.

Stoga sam se odlučio da u javnosti opozovem svoj potpis sa pomenute izjave poklanjajući ujedno svoje neograničeno povjerenje islamskoj deputaciji koju predvodi naš opće štovani i vrli patriota Ali Fehmi ef. Džabić, hercegovački muftija. Ljubuški, 18.jula 1900. godine.

Adem ef. Košarić, mualim mektebi iptidaije. Svjedoci: Ali ef. Muminagić, Hasan Sadiković, Halid Bilal.

Izjava

Prevareni i poplašeni, potpisali smo protunarodnu izjavu muslimanskog elementa Herceg-Bosne, pa, pošto smo pismeno i usmeno molili da nam se potpis briše i potom nam je Općina te molbe odbila, primorani smo evo javno kroz novine očitovati da od toga našeg potpisa odustajemo, jer nećemo da budemo s onom nekolicinom potpisnika, jer smo osvjedočeni da je opstanak naše opće muslimanske stvari usko skopčan s današnjim našim pokretom i radom, te ćemo zbog toga do smrti slediti* stope naših narodnih zastupnika i u Budimpešti boravećih deputiraca. Ljubuški, 17. jula 1900. godine.

Muhamed Mahić                                                            Ahmetaga Dizdarević

umrlog Omerage                                                            umrlog Mujage

Izjava

Ja sam potpisani bio zaveden i prevaren od mjesnog načelnika te sam protiv svoje volje i savjesti potpisao protuislamsku izjavu. Bio sam zaveden, jer mi nije ni pročitana rečena izjava, nego mi se prijetilo da ću službi izgubiti ako istu ne potpišem.

Pošto sam kasnije saznao da nije niko od nezavisnih, poštenih Muslimanatu famoznu izjavu potpisao, začela me je mučiti grižnja savjesti, a s druge strane strah i briga za opstanak, jer opozvati svoj potpis znači izgubiti službu kao jedino sredstvo za življenje, a ne opozvati, znači raditi protiv islamu i biti dovijeka prezrena izdajica svoga roda i plemena. Na posletku, vjerujući kao Musliman da Bog nafaku daje, a ne Kalaj i njegova vlada, odlučih se opozvati svoj potpis sa pređašnje brutalne izjave, pridružujući se ujedno zahtjevima i tužbama preostale braće Muslimana u Herceg- Bosni.

S tim zajedno izjavljujem da poklanjam svoje neograničeno povjerenje islamskoj deputaciji i njegovom vođi presvijetlom muftiji Ali Fehmi ef. Džabiću. Ljubuški, 18. jula 1900. godine.

Abdulah ef. Sadiković, mualim mektebi iptidaije.

Svjedoci: Ali ef. Muminagić, Hasan Sadiković, Halid Bilal. (1)

Potpisnici „protuizjava“ izrazili su duboku privrženost svojoj vjeri i iskazali spremnost da je brane po cijenu gubitka egzistencijalnih prava. Tako je bilo i nekoliko godina kasnije, 1908. godine, kada je proglašena aneksija (pripojenje, prisvojenje) Bosne i Hercegovine Austru-ugarskoj monarhiji. Miletski odbor Muslimanske Narodne Organizacije u Ljubuškom odmah je reagirao jednim protestnim brzojavom Izvršnom odboru stranke u kojem je otvoreno istupio protiv aneksije i tražio da se ona ne prizna. Brzojav nije sačuvan, ali se, po pričanju potpisnika, nisu štedjele riječi da se akt aneksije osudi kao nelegalan i nepošten s obzirom na ranija austrougarska obećanja. Brzojav su potpisali Jusuf ef. Tančica, Hasanaga Gujić, Memišaga Mahić, Mustafa ef. Mušić, Šaćiraga Dalipagić i Hasanaga Dizdarević. Austrougarske vlasti brzo su saznale za ovaj, u ono vrijeme, vrlo hrabar čin. Svi potpisnici privedeni su kotarskom predstojniku Mihajlu Murki, ispitivani i kažnjeni sa po 500 kruna. Sigurno su im dopunjeni i tajni lični dosijei koje su vodili austrougarski organi državne sigurnosti, jer su potpisnici brzojava i ranije bili poznati kao osvjedočeni protivnici režima. (2)

 

* Ali Fahmi ef. Džabić-(Mostar 1853- Istanbul 1918), hercegovački muftija, alim i vrhunski filolog, predvodnik Pokreta za vjersku i vakufsko- prosvjetnu autonomiju Bošnjaka. U Ljubuškom je bio 26. januara 1892. godine radi reformiranja sibjan mekteba.

* Izvor ovih podataka je štampan u Novom Sadu.

 

  1. Islamsko povjerenstvo za Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu. Proganjanje islamskog naroda u Herceg-Bosni. Novi Sad 1900.
  2. Sadiković H. Muhamed., Muslimani iz Ljubuškog nisu priznali aneksiju Bosne i Hercegovine, Islamski glas, 1936, 27, 3, od 3 aprila.

 

 

Sadiković Halid

1152 Posjeta 1 Posjeta danas