Prva knjiga Azemine Krehić-Halilović spada u one rijetke u kojima se uobičajene karakteristike svih pjesničkih prvijenaca ne mogu registrirati.Ovaj je rukopis(nagrađen na konkursu Fondacije FBiH za izdavaštvo) ispisan dosljedno,konzistentno i precizno-bez ikakvih „restlova“,bez „izleta u nepoznato“,bez sadržaja i izvedbi koji bi se mogli ispostaviti kao „kolateralna šteta“ u sklopu te kreativne potrage,bludnje ili lutanja(s kojima ne može da ne otpočne svačiji autorski put).To,opet,možemo uzeti kao siguran znak autorične zrelosti,pa i „odstajalosti“ rukopisa-dovoljno dugo ispisivanog i glačanog,da ne bismo u njemu mogli ukazati na osobitosti prvijenca.
Pet je ciklusa unutar kojih je pjesnikinja posložila svoje tekstove:Krhotine(16)sa sedam pjesama,Zatočeni odrazi(deset),Stakalca juga(devet),Zrcaljenje(16) i napokon Zrcalo od mjedi(pet)-ukupno 47 tekstova.Već i iz naslova ciklusa osjetimo nešto od one huminske(Hamza),ali i šimićevske opsjednutosti mediteranskim kršom,svjetlom,sjenovitostima i tajanstvima.Iz svoga zavičaja (Ljubuški)ova pjesnikinja je „povukla“ cijeli taj frekventni spektar hercegovačkog podneblja-tako da ovu knjigu bez sumnje možemo prepoznati i tretirati kao svojevrsnu intimnu posvetu ontičkoj punini zavičajnosti.
Nije slučajno naslov prve pjesme Šutnje,nisu slučajno pomenuta u njoj „osiona božanstva juga“kao neukrative sile prirode koje nas svode „na golo ja“i „ogoljeno ti“…i nije slučajno da se pjesma završava ovako:“Crtam na potrošenom staklu/iskrivljenu crtu usana,/dok ti mahnito žuriš/pogledom na mjestima/na kojima nećemo dijeliti/ni isto mjesto/ni isti rastući mrak.“…
„U bašti,snažnim čvorovima svezala sam štrik,/govoreći kako tu dopire najviše sunčevih zraka//Plavičasta tanka linija gledala je u tvoj prozor,/sa roletnama kao visoko podignutim kapcima.//U pletenoj košari iznijela sam svoje najčistije pjesme/i prostirala ih umjesto veša na mirisavu vrelost zraka.//U želucu mi se uzmutio nemir kao žumance./razastirala sam ti sebe pod crvenim štipaljkama…//Tvoji prozori su sklopili oči…//Tmurni oblaci su kao zajecali nad mojom baščom,/pjesme su već pokisle,a ja sam istrčala iz kuće/i hitro skidala štipaljke,pokušavajući spasiti/bar poneki stih,ili onu riječ od koje zavisi život“.(Štrik pod Suncem)
„Prelazim preko praga koji je granica/između mogućeg i nemogućeg//Sa osmijehom i sjajem u očima/pozdravljam takvog tebe/u kojem su se skupila/sva moja neposjedovanja.//Tješi me što ću zakoračiti/ponovno u kuću/Za tebe takvog još samlja.//Pustit ću ptice iz kaveza,a u kosu/čvrstom ću gumicom povezati/i sve svoje nesigurnosti i strahove//I prstima svojim prelazit ću nježno vratom,/preko granice između nemogućeg i mogućeg“(Susret)…
„Iza samostana,pod tisom,u osamljenom grobu/crvi su već rastočili ruke onog koji je/zrcalo načinio.//Ispred samostana,na groblju odbačenih/stvari:izblijedele fotografije,obezglavljene/ikone,sveci koji mole za spasenje,i/potamnjela mjed.//Iza ponoći,/silueta sam koja skače u/dubinu ogledala.//Ništa viiše nije između nas“(Zrcalo od mjedi).
…Kraće pjesme iz drugog(Zatočeni odrazi) i trećeg(Stakalca juga) ciklusa ambijetiraju zavičajni topos-i u njegovoj božanskoj/prirodnoj neponovljivosti,kao i u njegovoj udesnoj nesreći:Smokva,Avlijska lipa,Skakavci,Murva,Neretva…evociraju taj spreg svjetlosti i njezinih boja i taloženja u bićima koja su njome prožeta.Deskriptivnih lirskih segmenata tu ima najviše,s tembrom(tonovima,prizvucima,glasovima) tog areala-ali je opet dominantna ideja/misao koja (na)vodi kreativni impuls pjesnikinje ta neka gorkosjetna spoznaja predominantnosti zla(koje ontički treba razumjeti kao ono što nije moguće da bude-ali koje je itekako učinkovito u zadatosti prostora-i-vremena).Evo kako se to sjajno raskriva u kratkom tekstu pod naslovom:
DNK
„Nakon što mi uzeše djetinjstvo
pod prkosnom ljubuškom lipom,
počeli su i tamjanom kaditi
ruševni dom,
da ničeg moga u njem ne ostane.
A ja sam noću,kriomice,s melecima
slijetala u svoju razrovanu bašču.
Zarezivala sam istovremeno
mogranju glavu i svoju ruku,
i suznim očima dokazivala
kako nama protiče ista krv.“
„Bosim stopalima gazim/po zemlji rahloj i mokroj.//Kao da duboko u sebi/jecam pod pljuskom/ljubuških mirisa i trava…//Zasijavam spašenim osmijehom/lijehe u ovom kasnom proljeću.//Ruke postaju vjetar/za svako cvatje i prašnike.//Tko li će to/u zrelu daleku jesen/plodove tvog osmijeha/i bosih mojih nogu/sretan ubirati?“
Dakle,bez tajne Dvojine,bez njene primogeniture-ni zavičajne lirsko-refleksivne kondenzacije,ni intimne ispovijesti,ni obuhvat tragizma ljudskog vjekovanja unutar ovog podneblja,ni žestoke kritičke kristalizacije iz duše i uma žrtve proživljenog i preživljenog zla…,ništa od svega toga ne bi imalo svoje utemeljenje,svoj razlog,svoju izvorišnost,svoju metafizičku pretpostavljenost.Eto,to bi bilo dovoljno.kao „rukavica bačena u lice“ svim zagovornicima postojanja nekog „ženskog pisma“,u poeziji…i inače.
Nikad esencijalnije,ali ni produktivnije nadovezivanje na poetičku specifiku jednog A.B.Šimića,pa i jednog Hamze Hume nije se još ukazalo i potvrdilo jednim pjesničkim prvijencem!
Piše:Željko GRAHOVAC
Izvor:STAV;Broj 359 od 21.1.2022.
# NAPOMENA:Azemina Krehić je kćerka Ahme i Mirzete Krehić.Stanovali su u svojoj kući pored „Mejtefa“do 1993.godine.
Priredio:Kemal Mahić
