-Kačić na tri mjesta u Razgovoru navodi iz te porodice Mustapa-agu Ibruljevića i piše njegovo prezime,kako se vidi,u dužem obliku,koji,očito,nije onaj pravi,autohtoni.Pisac toga ratnika označava „krilom od Vrgorca“,a to znači da je postojbina toga Mustafage,ili jedne grane Ibrulja,a možda i svih bila u Vrgorcu.Na jednom mjestu pisac saopćuje i pogibiju toga junaka:
Di li nam je Ibruljević ago,
koji ruse odsicaše glave?
Pogubi ga Zale iz Igrane,
Ej Mustapa,krilo od Vrgorca!(T.Matić)
Već po samom vezivanju toga Ibrulja,odnosno Ibruljevića,za Vrgorac proizilazi da se,kad je u pitanju spomen Ibruljevića i navedenog Mustafe,radi o vremenu prije 1690,dokad je taj grad bio u turskom posjedu..
U stvari,navedeni događaj i spomen Ibruljevića bio je mnogo ranije,još u doba Kandijskog rata,upravo 1663.godine,jer je Kačić podatak preuzeo iz Šilobadovićeve kronike a tu,kod Šilobadovića,saopćuje se otome ovo:“1663.miseca sičnja na 13. Pođe naša četa pod Vrgorac i ubiše Mustapu i Bruljevića,a drugoga živa dovedoše tot tako.“
Izdavač kronike S.Zlatović je pri prepisu originala saopćio mjesto iz teksta originala u vidu i Bruljević.Ono,očito,treba da glasi Ibruljević,a da je to tako pokazuje ne samo Kačićevo čitanje(dakako originala) toga mjesta nego i sam smisao rečenice,jer kad bi se radilo o dva ubijena lica(Mustafa i Bruljević),onda bi „sljedeće riječi glasile „a trećega živa dovedoše…“ umjesto „a drugoga…“
Porodica kojoj je pripadao Kačićev,odnosno Šilobadovićev Mustafa Ibruljević identična je sa starom ljubuškom porodicom Ibrulj, kako se sama zove i piše, pa se po tome može pretpostaviti s velikom sigurnošću da je onaj drugi,duži oblik prezimena uveo sam Šilobadović,a Kačić ga samo preuzeo. Ibrulji i danas žive u Ljubuškom(1977.g.napomena), ali ih ima i u drugim mjestima (npr.Sarajevo), kamo su doselili izravno iz Ljubuškog.
U novije vrijeme bio je na glasu Muhamed ef.Ibrulj kao učen čovjek i ljubuški muderis.Predavao je u ljubuškoj medresi,koja je bila u dvorištu džamije u Gožulju;umro je 1909. i njegovom smrću bi i navedena medresa zavazda zatvorena.(H.Hasandedić).
Iz saopćene historijske vijesti očito je da je starija postojbina ljubuških Ibrulja grad Vrgorac,a kad je to tako onda su Ibrulji napustili to mjesto i naselili se u Ljubuški najkasnije prilikom predaje Vrgorca Mlečanima(Veneciji) 1690.Moguće je da je starenik ljubuških Ibrulja bio baš član one posade Vrgorca(34 vojnika) za koju sam već naveo vijest da je poslije predaje grada mirno izašla iz tvrđave i bila ispraćena prema Ljubuškom.
Izvor:ALIJA BEJTIĆ:Ljubuški i ljubušaci u Kačićevu „Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga“;Radovi ANUBIH 1977.Sarajevo;
Priredio:Kemal Mahić
Mustafa ef. Ibrulj bio je vrhovni šerijatski sudija u Vrhovnom šerijatskom sudu u Sarajevu (Dr. Halid Sadiković)
Dodatak admina: Rahmetli Omer Ibrulj – Cirlik bi često u susretu samnom u mahali uzviknuo: “Ah vatrenače, ah zvizdenače, ah vatro živa!” željeći uputiti fine riječi pohvale mladom momku.