Jednog je ljetnog dana početkom 80-tih godina prošlog stoljeća,Giuseppe Oman šetao vrtom vile „La Carasella“ u gradiću imenom Ravello kraj Napulja.
NATPIS S DŽAMIJE
Usput je promatrao spomeničku plastiku u lapidariju,pa je u jednom trenutku iznenađen zastao,spazivši nešto što nipošto nije očekivao među izložbenim fragmentima bogate rimske i romanske historije.Bila je to jedna kamena ploča a na ploči-tarih,kronogram ispisan lijepim arapskim dželi-nesh pismom.Hitro je popravio naočale,sagnuo se i pročitao:Ovu časnu džamiju i uzvišenu bogomolju u smislu naređenja Uzvišenog Allaha;“Allahove bogomolje podižu samo…“/sagradio je dobrotvor dizdar Nesuh,sin Abdullaha,godine 966./“
Giuzeppe je,srećom,bio arabist,pa je bez problema odmah preračunao 966. Hidžretsku u 1558.godinu gregorijansku.Oduševljen,vratio se kući i napisao tekst o svom „naučnom otkriću“ o kojem nije znao puno:odakle se ploča s tarihom našla u dvorištu vile,za koju je džamiju isklesana i gdje se nalazi ta džamija.Autor je promišljanjem ipak došao do početne tačke koja će se pokazati tačnom:“natpis bi mogao potjecati s džamije iz nekog muslimanskog mjesta blizu istočne obale Jadrana“.
Objavio je tekst u „Analima“ napuljskog Orijentalnog instituta…Tekst je došao do njemačkog arabiste R.Koberta,koji ga je preveo zajedno s tarihom,obogatio ga svojim promišljanjem-i objavio.Njemački prijevod tariha mostarskom je arabistu Muhamedu Mujiću donio Salih Hadžalić,za kojeg dr.Halid Sadiković misli da je potomak ljubuške kapetanske porodice Hadžalić.Mujić je svoju analizu pod naslovom „Arapski epigraf potječe iz Ljubuškog“ objavio u Prilozima za orijentalnu filologiju g.1976.,i razriješio zagonetku o graditelju i mjestu džamije.
Da nisu norinski vojnici osujetili vizitu Evlije Čelebije Ljubuškom 1664. Zbog sigurnosnog rizika,zasigurno bismo danas imali i njegov putopisni opis džamije čiji je tarih u Ravellu.Evlija bi sigurno zapazio sličnost ispisa i klesanja tog tariha s natpisom na mostarskoj Karađoz-begovoj džamiji,podignutoj gotovo istodobno,godinu-dvije prije Nesuhove ispod zidina ljubuške tvrđe Ljubuše.
KAPETAN NESUH-AGA
Ali,eto,tri stotine godina nakon zakazanog a neobavljenog posjta Čelebije,tarih je vidio čvrso ugrađen iznad džamijskih vrata Kasim Gujić:“Nedaleko grada,(Turci) podigoše džamiju.Natpis(tarih) te džamije je najstariji turski spomenik u ovom kraju.Sudeći po tom tekstu i vakufnami,ovu džamiju je pravio Nesuh-aga Vučjak.Brzo oko toga podigoše se kuće oko džamije.To je najstariji dio grada Ljubuškog;danas su te kuće većinom porušene i strše zidovi“-piše on u Jugoslavenskom listu 1932.godine.
Nesuh-aga Vučjak(ović),savremenik Karađoz-bega nakon Ljubuškog,postavljen je za kapetana kula i tvrđava u Mostaru.Potomci su mu nasljeđivali kapetansku funkciju sve do njezina ukinuća,1835.Zapamćen je kao vakif jednog od najljepših sakralnih objekata,potkupolne „džamije pod lipom“.Mostarski kvart Kapetanovina,nazvan je po Nesuhovim dvorima i mezarju u kojem su se ukopavali pripadnici njegove uže i šire porodice.(Taj tri stotine godina stari harem,nesavjesni su upravljači vakufa nedavno prodali i razvalili:tako su uništili još jednu od „bošnjačkih arhiva“,rekao bi Husaga Ćišič.)
Nesuh-agina zakladnica otvara se rečenicama:“Spomenuti vakif je izdvojio iz svog najčistijeg dijela imetka i onog najboljeg što je dobio,za potrebe dvije časne džamije koje je podigao.Jedna od njih je u kasabi Mostar-neka je Allah čuva-druga u tvrđavi Ljubuški-neka je Allah čuva od upada kaura…“
Od potonje,ljubuške džamije,nema više ništa.Kamen kojim je zidana,odvojen je jedan od drugoga.Strši poneki fragment zida iz gomila kamena i šljake pod dračom s mahovinom.Sačuvan je samo tarih.Ali,ni on nije kod kuće-odlutao je daleko,prigrabljen kao fašistički plijen iza 1943.Sad je „eksponat“ europkog muzeja,s drugim artefaktima „primitivnih kultura Istoka“,pa taman taj Istok bio i na Zapadu.
Izvor:Ibrahim Kajan:“HISTORIJA GRIJEHA I NASILJA“;Mostar,IC štamparija,2019.
Pripremio:Kemal Mahić
