Tako bih rado, za Bajram koji dolazi, na vrata svoje majke doći, i da je zagrlim, ali ne prejako, onako krhku, slabu i dobru. One njene jednostavne a najbolje hurmašice da kušam.
Da osjetim malo tersluka babinog, i kada vidi, u svojim godinama, da je pretjerao, popusti i omekša, kao hljeb njegov, vještom rukom majstora ispečen.
Kroz mahalu proći, nazvati selam dječurliji, podijeliti bajram i sitniš samo za njih spreman. Naružio bih ih, kao, što su neoprezni prilikom pucanja iz garbitača, da se ne povrijede. Kao što su mene stariji, za vrijeme mojih dječijih bajrama. Šta to radite, prste ćete raznijeti? Pazi, odmakni! Djeco, djeco! Ali nikada se ništa ružno nije dogodilo.
Onda bih proučio naglas Ja'sin (poglavlje Kur'ana), dok bi majka slušala, a otac pio kahvu i odbijao dimove. Proučio na kraju, rekao za koga je, pred duše njihovih umrlih.
Smijao bih se, glupirao, zbijao šale, i glumio kako godine nisu prošle, životi, mladosti i sve istinske radosti.
Ali toga nema više. To će biti još jedan bajram više bez njih. I tek na mezarovima njihovim, dok mirno leže jedno pored drugog, reći ću im da u mojim dobrim djelima imaju udjela, u znanju, imanju, učenju, poučavanju, diplomama, knjigama i lijepim riječima.
Pred njihove duše ću da spustim nur, za lakše čekanje, do konačnog susreta.
Admir Delalić
Sokak sreće
1709 Posjeta 2 Posjeta danas