Za osmanske uprave mještani gornjeg dijela grada nisu imali većih teškoća u opskrbi pitkom i zdravom vodom iz vrela Kokot, Žuberin, Žabljak, Zaguša, Đulušci, Gožulj, Vodica, Goruša*, Nenač*. (1) Hasandedić tvrdi da su se negdje na prostoru kod Glavice, na dnu Bašinovića mahale, nekad nalazili vrelo Hazna* i hamam, ali ne navodi izvor. (2)
Već u prvim godinama austro-ugarske vlasti bilo je jasno da novom, donjem dijelu grada prijeti velika nestašica zdrave pitke vode. O tome svjedoče napisi u 39. i 40. broju sarajevskog „Napretka“1891. godine koje je potpisalo „nekoliko građana Ljubušaka“ i neka vrsta demantija ljubuškog dopisnika Hasbija u „Bošnjaku“.
Iz napisa „nekoliko građana Ljubušaka“ vidi se da u cijeloj varoši postoje samo tri male česme koje ljeti gotovo presuše, da na glavnoj česmi „Rosulji“ vlada velika navala i da mnogi moraju čekati na vodu od podne do večeri. Ogorčeni su da dva redara nema upravo kada su najpotrebniji, a da je jedan od njih u isto vrijeme i redar i šuster. Posebno se žale na načelnika općine koji se nije potrudio da se normalizuje opskrba donjeg dijela grada pitkom vodom.
Hasbi u „Bošnjaku“ ističe da tako ne misli „veći dio građana Ljubušaka“ i da je to objavljeno samo da se Ljubuški ocrni i okleveće pred onima koji čitaju „Napredak“:
U pomenutome dopisu u „Napretku“, koji potpisuje „nekoliko građana Ljubušaka” tvrdi se, ponajprije, da u našemu mjestu vlada velika oskudica s vodom, jer da u cijeloj varoši nema nego tri male česme. Najglavnija od ovih da se nalazi usred čaršije imenom Rosulja*i da ove tri česme ljeti tako spadnu, da gotovo presuše. Najviše se voda nosi iz česme na čaršiji, Rosulje. Ovdje da bude taka navala od naroda, da mlogi vode ni dobit ne može, te mora čekati često od podne do večera. Redara da kod toga nikada nema. Ja ne znam, zašto i iz kojega uzroka su ono „nekoliko građana Ljubušaka“ napisali u svom dopisu ovu neistinu, veći dio građana Ljubušaka misli, da se je to moglo učiniti samo iz zlobe, da se naša varoš ocrni i okleveće pred onima, koji čitaju „Napredak“. Ali što su oni „građani“ konačno postići htjeli, toga nikako ne znamo. Znamo pako to, da ona tvrdnja u „Napretku nije istinita.
Mi imamo evo u našoj varoši više dobrih česama, koje više ili manje uvijek imadu vode, t. j. koje ni na većoj žegi ne presahnu. Da se ne bi mislilo, da tvrdim nešto, navodim evo imena onih naših česama: Kokot, Žuberin, Zaguša, Đuluša, Gožulj, Vodica, Žabljak, Stuba, Guljišta, a osim ovijeh imade i nekoliko drugih manjih česama, koje na velikoj žegi presahnu.
Vele na dalje „nekoliko Ljubušaka“, da na česmi „Gožulju“ bude vriske i stiske od svjetine, ali opet većina građana naših znade, da se nije niko još bez vode vratio sa te česme. Istina je samo to, da je voda iz te česme najbolja, te svako hoće, da prvi vode nagrabi, ali to, dakako, ne ide, jer ne može da bude. „Nekoliko građana“ tuže se takogjer da kod te česme nema redara, uopće da dva redara u Ljubuškome slabo vrše svoju dužnost. Na to mi je odgovoriti, da je moguće, da redara nije bilo u pravo vrijeme kod te česme. Ali to se može i oprostiti, jer mi imamo samo dva redara, a kako je grad razštrkan, kako redari imadu raznih službenih poslova obavljati, to je svakako moguće, da redara nije bilo kod česme u vrijeme, kad bi trebao da bude…Ali opet većina građana Ljubušaka je došao i k toj česmi, kad je trebalo. Još tih „nekoliko građana” potvara redara Salku Bukića, da je on u isto vrijeme redar i kundurdžija (šuster), to nije istina, i čini se, da su gospoda „građani Ljubušaci” sami „šusteri”, kad se za to toliko zanimaju. Istina je to da je redar Bukić bio obućar, ali prije, nego li je nastupio službu redara. Kad je postao redar, on je napustio svoj zanat pa je svoj alat predao drugomu pod kiriju, a ako traži od svoga kiradžije svoj novac, to je posve privatna i opravdana stvar. Napokon „nekoliko građana“ nije zadovoljno ni s našim načelnikom. Na ovo ja odgovarati neću. Ali istini za volju, ja ću samo to reći, da je on čovjek, kojega štuju i bogataši i siromasi bez razlike vjere, čovjek, koji je već dvadeset i osam godina u javnoj službi, te se i u otomanskoj i u austrijskoj službi pokazao kao skroz pošten i valjan čovjek, što će većina građana Ljubušaka i posvjedočiti. Hasbi. (3)
Prilikom regulacije rijeke Mlade od 1898. do 1902. godine Zemaljska vlada je planirala da kroz ljupki grad sprovede Vriošticu. Vladin zahtjev da općina Ljubuški snosi dio troškova nije se mogao ispuniti s obzirom na vječito siromašnu općinsku kasu. Time je samo potvrđena finansijska politika Monarhije temeljena na principu „samofinansiranja“- ulaganje vlastitih sredstava u značajne društvene objekte, bez pomoći Vlade, ako to nije bilo u njenom interesu. Dužnostnici austro-ugarske vlasti znali su reći da je Ljubuški „zlatna jabuka“, misleći, naravno, na nepresušno i značajno vrelo prihoda u državnu kasu od ljubuškog prvoklasnog duhana, ali su bili „gluhi“ kad su Ljubušaci tražili izgradnju gradskog vodovoda. Jedino je 1900. godine u donjem dijelu grada izgrađena čatrnja sa projektiranom količinom od 0,4 sekundnih litara i cijevnom dužinom od 120 m. Stajala je 1330 kruna i finansirana je od od prinosa Zemaljske uprave 800 kruna i 530 kruna od prinosa Općine. (4)
Za 40 godina austro-ugarske vlasti nije izgrađen gradski vodovod, iako je to bila velika želja Ljubušaka. Oni su je isticali kao vitalno pitanje na svakom značanijem javnom skupu, čini se, mnogo više od želja za ljubuškom „malom gimnazijom“i izgradnjom žejeznice do Čapljine. Voda iz bačvi dovozila se i dalje redovno svakim danom zaprežnim kolima sa Gožulja i prodavala se u privatnim ugostiteljskim objektima kao neko alkoholno piće. Može se samo zamisliti kako je u dugogodišnjoj nestašici pitke vode bilo živjeti u gradu sa najviše sunčanih dana u godini u našoj zemlji, gradu poznatom po nesnosnim ljetnim vrućinama („zvizdanima“).
Nakon pada Monarhije 1918. godine pitanje gradnje odovoda od Gožulja do donjeg dijela grada ponovo je postalo aktuelno. Općina Ljubuški je 1926. godine dobila zajam od 200.000 dinara od Hipotekarne banke u Sarajevu i novac odmah uložila u općoj iskudici novca, i pored protesta i osude građana, u Kreditnu banku u Ljubuškom koja je narodu davala kredite sa 30% kamate. Ubrzo je taj dio kredita za vodovod nestao u propaloj Kreditnoj banci, a preostali dio bio je dovoljan tek za početne radove. (5, 6)
Stalno insistiranje lokalnih zdravstvenih vlasti, građana i gradske uprave na izgradnji vodovoda posebno je bilo izraženo 1928. godine. Sačuvani dio zajma i općinski prihodi nisu bili dovoljni da se posao privede kraju. Posljednjih mjeseci, zaslugom komesara g. Ibrahima Gujića, radovi su ubrzani i Ljubušaci se prvi put mogu nadati da će uskoro imati svoj vodovod“. (7)
U demantiju na jedan napis o uvođenju gradske takse na vodu 1934. godine, predsjednik opštine Ljubuški Alija S. Orman otkriva zanimljive detalje o daljem toku finansiranja gradnje vodovoda:
„Isključivo domaći, t. j. građani grada Ljubuškoga, na čelu sa predsjednikom opštine, shvaćajući važnost pitanja opskrbe građana u donjem dijelu grada sa zdravom pijaćom vodom, podsticali su nadležne da se prije i poslije Oslobođenja (prije i poslije 1918. godine, o. a.) ovo pitanje okonča. U ovu svrhu opština je još 1926. godine zaključila zajam kod Državne hipotekarne banke. Kako se zaključenim zajmom nije mogao izgraditi projektovani vodovod, to je opština, obrazlažući ovo vitalno pitanje za grad Ljubuški, molila Ministarstvo socijalne politike i narodnog zdravlja, da i ono, iz svojih sredstava ukaže pomoć za izgradnju vodovoda. Ministarstvo, nakon što je opština osigurala doprinos od 140.000 dinara kod Uprave državnih monopola, kojoj se je opština obavezala da za vrijeme od 10 godina neće od iste naplaćivati nikakove vodovodne takse, odobrilo je 1929. godine izvjesnu sumu za izgradnju vodovoda. Pošto je Ministarstvo od svoga kredita preko Doma narodnog zdravlja (u Mostaru, o. a.) poručilo vodovodne cijevi, to je pitanje izgradnje vodovoda konačno riješeno. Svi drugi radovi pokrivali su se iz doprinosa Uprave državnih monopola i doprinosa ove opštine koja je u tu svrhu votirala sumu od 100.000 dinara. Dakle, opština Ljubuški nije pridonijela jedan minimalni obol za izgradnju vodovoda, nego je ona pridonijela više od polovice cjelokupnih troškova, uračunavši tu i doprinos Uprave državnih monopola. Doprinos koji je Uprava državnih monopola votirala u ovu svrhu ne može se uzeti kao njena pomoć opštini, jer je ista Uprava dobila od opštine obavezu da se nikakva vodovodna taksa potrebna Duvanskoj stanici u Ljubuškom neće naplaćivati za vrijeme od 10 godina, jer kroz isti period od 10 godina, Uprava državnih monopola, odnosno Duvanska stanica u Ljubuškom, isplatila bi samo za tri radnika koji su u buradima dovozili vodu sa vrela „Gožulj“ sumu od 324.000 dinara.“(8, 9)
Koji dan prije otvaranja vodovoda novine su nagovijestile veliku svečanost u ljupkom gradu na kojoj će prustvovati prvi ban Primorske banovine dr Ivo Tartaglia (Tartalja)*:
„Prilikom otvorenja vodovoda biće velika svečanost. Dom narodnog zdravlja i općina Ljubuški uputili su molbu banu Primorske banovine g. Tartagli-i da dođe na ovu svečanost, kada bi mu bilo zgodnije doći. Narod je, pored zadovoljstva što je dobio vodovod, zadovoljan još i stoga, jer se nada da će gosp. ban učiniti ovom prilikom posjetu ovim krajevima.” (10)
“U nedelju dne 24. o. mj. biće svečano otvorenje gradskog vodovoda u Ljubuškom koji je bio vrlo potreban za grad, a sagradili su ga zajednički Gradska općina, Dom narodnog zdravlja i Monopolska uprava. Ovoj će svečanosti prisustvovati i primorski ban dr Tartaglia, koji po prvi put putuje u hercegovačke krajeve kao ban.” (11)
Na dan svečanog otvorenja, osnosno službene predaje vodovoda saobraćaju, u nedelju, 24. novembra 1929. godine, banu u susret došlo je u nekoliko automobila cijelo Općinsko (Gradsko) vijeće na čelu sa načelnikom Hasanom ef. Sadikovićem na hercegovačko-dalmatinskoj granici u Prologu. Ban je sa nekoliko tehničkih činovnika stigao u Ljubuški oko 11. sati. Nakon pozdravnih riječi načelnika grada pred slavolukom, dr Tartalja se zahvalio na toplom dočeku i istakao da mu je veoma drago da je njegov prvi banski posjet bio u Ljubuškom, u Hercegovini, da su mu sva mjesta u Banovini jednaka u srcu i da će učiniti sve da se ovi krajevi unaprede kao i svi drugi.
Otvaranje vodovoda se pretvorilo u spontane manifestacije Kralju, domovini i banu. Pred rezervoarom na Gožulju visokog gosta je pozdravio upravnik Doma narodnog zdravlja u Mostaru dr Simonović ispred Ministarstva socijalne politike i narodnog zdravlja i dr Hasan Mahić, sreski ljekar. Nakon toga ugledni gosti su posjetili ubavu Vitinu.
U 12 sati priređen je banket kojemu je sudjelovalo oko 70 ljudi. Poslan je telegram Kralju, predsjedniku vlade i ministru socijalne politike. Na kraju banketa bilo je svečano saopšteno da je na jučerašnjoj sjednici Općinskog vijeća prvi ban Primorske banovine g. Dr Tartaglia imenovan počasnim građaninom Ljubuškoga. (12, 13)
* Goruša, Nenač-nepoznato. * Hazna-prostorija u hamamu (kupatilu, banji).
* Ivo Tartaglia-Ivo Tartalja (1880-1949), istaknuti političar jugoslovenske orijentacije, odvjetnik, publicista, slikar, od 1918. do 1928. godine gradonačelnik Splita, od 1929. do 1932. godine prvi ban Primorske banovine. Kao ban postigao je vanredne rezultate u poboljšanju zdravstvene zaštite, školskih prilika, poljoprivrede, isušivanju močvara itd.
- Istočno blago. Sabrao i preveo Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, Svezak II, Svjetlost, Sarajevo 1987, 343-4.
- Hasandedić H. Muslimanska baština Bošnjaka II. Islamski kulturni centar, Mostar, 1999.
- Hasbi. Naši dopisi. Bošnjak 1891, 18, 2-3, od 29. oktobra.
- Čatrnja u Donjem gradu. Izvještaj o upravi Bosne i Hercegovine, C. i kr. zajedničko ministarstvo finansija, Zagreb, 1906.
- Deputacija iz Ljubuškog. Večernja Pošta, 1926, 1530, 7, od 10. augusta.
- Ljubuška općina, Narodna sloboda, 1926, 38, 3, od 2. listopada
- Vodovod., Jugoslavenski list 1928, 202, 3.
8 Ljubušak. Zar se i ovo može trpjeti?, Jadranski dnevnik 1934, 60, 6, od 31. maja.
- Zar se i ovo može trpjeti?, Jadranski dnevnik 1934, 71, 4, od 13. juna.
- Vodovod u Ljubuškom gotov. Jugoslavenski List 1929, 270, 14.
- Otvorenje novog vodovoda u Ljubuškom. Narodna Sloboda 1929, 47. 3, od 23. studenoga (subota).
- Ban dr Tartalja u Ljubuškom. Jugoslavenski List 1929, 77, 2, od 25. novembra.
- Svečani otvor vodovoda u Ljubuškome. Novo doba 1929, 288, 2, od 25. novembra (ponedeljak).
