ALIJA BEJTIĆ: LJUBUŠKI U „RAZGOVORU“ I HISTORIJI (II)

Prema onome što se u Ljubuškom kao nekadašnjoj kasabi i Kačićevoj varoši sačuvalo do naših dana(1977.), naselje što se proteglo u prilično dugoj liniji u dobro nagnutom terenu ispod Butorovice, sastoji se od dvije naseobine, upravo, kako se na terenu označava, džemata, Žabljak i Gožulj,te od deset mahala, i to:

Bala(„Gornja“) mahala,

Bešir-mahala

Zir(„Donja“)mahala

i Vaganj( u Žabljaku), te

Crkvica,

Vodica22

Vodica,

Donja glavica,

Gornja glavica,

Banja,

Bašinovića i

 Mesihovina u području Gožulja.

Tu, u samom Gožulju,bila je i čaršija sa dućanima i ćepencima, kojih je još iza prvog svjetskog rata(dok se stanovništvo nije počelo spuštati u polje,danas Donji grad) bilo tridesetak.Zna se i za sedam pekara.Upravo je to ona čaršija čije robljenje u 1689. godini navodi Kačić. Trgovce Ljubušake iz te čaršije Kačić je registrirao(po Šilobadoviću) i u ranijem,kandijskom ratu,upravo 1666.godine:na 16.maja te godine,kazuje u prozi pisac, „četrdeset vojnika i pred njima arambaša Miajlo dočekaše ljubuške trgovce ,oteše jim trgovinu i tri glave turske odsikoše“(T.Matić)

Teren današnjeg naselja, prilično strmenit i sa otežanim pristupom i odozgo, s Butorovice, i odozdo, iz polja, nije sasvim pogodan za gradnju ljudske naseobine(slična pojava je Počitelj), ali je ono nastalo tu i razvilo se davno prija Kačića iz dva zasebna razloga: strana je bogata živim izvorima vode kao jednim od osnovnih elemenata za život(na sedam mjesta u naselju postoje relativno jaki izvori i česme u podnožju samih stijena Butorovice:VODICA, GOŽULJ, ĐULUŠA,ZAGUŠA,HIŠUŠA,DIZDARUŠA i  ŽUBORIN,a, potom,ima i prilično dobre obrambene uslove: sa sjevera stijene Butorovice,koje su gotovo neprohodne,a sa juga jak uspon,koji je kao takav bio dovoljna zaštita od neprijatelja pri eventualnom napadu iz polja.

Jedini mogući lakši pristup neprijatelja naselju bio je sa bočnih strana, i upravo tim pravcima su se i vršile akcije napada na naselje.Od takvih nedaća sa te dvije strane stanovništvo se,međutim, koliko-toliko osiguravalo zasebnim fortifikacionim objektima,tzv. kulama, koje su služile i za stanovanje vlasnika i za samu zaštitu i odbranu od neprijatelja.Radi te druge namjene  barem prizemlje svake te kule imalo je debele kamene zidove sa puškarnicama.U slučajevima navale neprijatelja u takvu gradnju sklanjalo se i stanovništvo iz komšiluka.U prijašnjim vremenima sigurno je postojao priličan veliki broj takvih objekata u tome mjestu.Do u XX vijek sačuvalo se njih sedam,a gradile su ih i držale ove porodice:MUMINAGIĆI, MAHIĆI,SADIKOVIĆI,BEĆIROVIĆI,LJULJE(GIJE),PIPERI i LALIĆI.

Kula Lalića i danas je čitava,ima prizemlje i dvije spratne etaže(ukupno tri „boja“), jednako služi za stanovanje i predstavlja primjer zanimljive stare arhitekture koja zadovoljava potrebe i stanovanja i odbrane.(H.Kreševljaković:Kule i odžaci u BiH;1954,Naše starine.)Eto, i te kule ne samo što svjedoče da je Ljubuški nekada bio u isturenom ratnom području nego, kao nalaz na samome terenu, posredno potvrđuju i kazivanje Kačića o napadima na ovo naselje i o četovanju u okolini.

(…)Ljubuški je zapao u još teže prilike u idućem,morejskom ratu, u kojem je njegova varoš, kako je navedeno, po prvi put cjelovito stradala 1689.godine.Situacija se pogoršala naročito iduće,1690.godine,kad je u mjesecu novembru pao susjedni grad Vrgorac  Mlečanima u ruke, i to zastalno.Ljubušaci su bili preneraženi tim činom i načinom na koji se grad predao:vrgorački dizdar nepoznatog imena bio je otišao bosanskom paši,a to Mlečani i uskoci saznali i iskoristili priliku i izveli kombinovani napad.Posada, koja je brojila svega 34 vojnika,morala se predati na vjeru i nadintendant Marinović ih je ispratio u Ljubuški.Otada Vrgorac postaje polazna tačka za četovanje prema Ljubuškom i stalna opasnost za ovo mjesto.Potvrdu takvog položaja Vrgorca prema Ljubuškom imamo i u samom Razgovoru, u „Pismi od vitezova vrgorskih“,gdje se o Vrgorcu nalaze i ovi stihovi:

U njemu se legu sokolovi,

junaci se zovu principovi,

koji tursku zemlju porobiše,

Ljubuškom vrata zatvoriše.(T.Matić)

Sticaj takvih okolnosti i opće nazadovanje turskih vojnih snaga u Dalmaciju u morejskom ratu brzo su doveli i do novih neprilika u Ljubuškom.Godine 1694. bi izvedena velika ofanziva mletačkih i uskočkih jedinica, predadoše se nova i važna utvrđenja u okolini Ljubuškog:Čitluk,kula u Krupi, pa i sama Gabela,a onda se glavnina vojske okomi na Ljubuški i napravi pravu pustoš.Kačić o toj akciji ne govori,ali su je sačuvali mletački izvori.Uskoci s Mlečanima su tom prilikom potpuno uništili predgrađe, a da posada tvrđave nije intervenisala,nije se usudila ni izaći iz bedema tvrđave.

Ta dva temeljita paljenja i rušenje naselja,koja su se sustigla u roku od pet godina, ostavila su trajne posljedice:arhitektonsko-urbanistička fizionomija naselja u kasnijoj izgradnji nije nikad više mogla zadobiti onaj oblik i vid koji je to mjesto imalo u 16. vijeku, odnosno do kandijskog rata.Usljed toga i objekti javne arhitekture ranijeg perioda u tome mjestu ostali su nam nepoznati.Jedna jedina, ali jaka indicija, koja govori da je i takvih objekata bilo ovdje, jeste već navedeni toponim Banja: sasvim sigurno upućuje da je u Ljubuškom postojalo javno gradsko kupatilo, hamam, o kojem, inače, nema nikakvih drugih podataka.

U podjednikim prilikama bila je u navedenim ratovima i današnja Vitina kraj Ljubuškog, staro i značajnije mjesto, postojbina znamenitih porodica Dizdarevića, jedne grane Mesihovića i Kapetanovića.O stradanju Vitine imamo podatak i u kronici Šilobadovića.Vijest koju je Kačić odatle prenio u dobro skraćenoj verziji kazuje da su uskoci izvršili udar na to mjesto 19.januara 1686.godine(morejski rat) i potpuno uništili naselje:“Naša vojska otide na Vitinu,7 stotina ljudi,opale svu Vitinu,ali nemogli kula,zašto Turci biju iznutra,ter nesmiše pristupiti.Dognaše male živine 300,goveda 100,konja 20,sužanja oliti čeljadi 15,i jednoga čovika ubili iz puške,naši svi zdravi-zapisao je doslovno Šilobadović.

Značajno je navesti da i narodna tradicija(legenda) zna za napade uskoka i na Ljubuški i na Vitinu, što na svoj način predstavlja daljnu potvrdu Kačićevim kazivanjima o tim mjestima.Postoje dvije narodne predaje i obje kazuju kako je ovamo dolazio i na ta mjesta udarao uskočki serdar Stojan Janković,opjevan i u narodnoj pjesmi.Prema jednoj napadao je na samu varoš Ljubuški,upravo na kulu Bećirovića(H.Kreševljaković).Druga predaja,koju sam našao zapisanu rukom nedavno preminulog Alibega Kapetanovića u Vitini,u njegovoj zaostavštini,kazuje ovako:Stojan Janković udario na Vitinu i spalio Mesihovića konak na Guvnini i odveo u roblje 100 momaka i 200 djevojaka, a kad je za to doznao Velagić Ahmo,sakupi veliku četu konjanika,dopre do vode Cetine,gdje se upravo odmarao Stojan s robljem,pa ga tu potukao,pogubio i samog serdara Stojana.Ta tradicija,temeljena,očito, na nekoj epskoj narodnoj pjesmi koju nisam našao,a i ona prva o napadu na sam Ljubuški,mogu se odnositi na događaje samo prije avgusta 1687.godine(ona druga tradicija je,možda,reminiscencija na napad na Vitinu 1686.),jer je tada, zna se sasvim pouzdano, serdar Stojan Janković poginuo,ali ne na vodi Cetini,nego u Duvnu,pogođen puškom i sabljom po leđima(Izvještaj mletačkog providura konjice Antonina Zena od 26.avgusta 1687.

 

Izvor:Alija Bejtić:Ljubuški i Ljubušaci u Kačićevu „Razgovoru ugodnom naroda Slovinskog“;Radovi ANUBIH 1977.

Priredio:Kemal Mahić

 

Gornja Zaguša

Džuluša

Žuborin, Žubarin

612 Posjeta 1 Posjeta danas
News Reporter