Sinoćnjim spektakularnim vatrometom i koreografijom koje je priredila navijačka grupa Red Army i zvanično se ušlo u dan (26.06.2022) u kojem se navršava punih 100 godina postojanja simbola Mostara, Hercegovine i cijele države – Fudbalskog kluba Velež.
Piše: Nermin Bise, za Radiosarajevo.ba
Osnovan davnog 26. juna 1922. godine, FK Velež je nadživio nekoliko država i sistema, od stare Kraljevine, pa preko NDH i SFRJ (u kojoj su bili najblistaviji trenuci kluba i, realno, najveća postignuća i uspjesi kluba vežu se za Jugoslaviju).
U toj nekada zajedničkoj nam domovini slavni i slavljenički klub iz Mostara bio je dvostruki osvajač Kupa. Bilo je to, prvi put 1981. godine, kada se to takmičenje i premijerno nazvano po Maršalu Titu preminulom godinu dana ranije. Dakle, prvi pobjednik Kupa Maršala Tita bio je Velež. U finalu je u bh. obračunu savladan sarajevski Željezničar rezultatom 3:2.
Velika imena
Odigrano je i još jedno finale ovog takmičenja dvije sezone poslije u kojem je Velež uvjerljivo poražen rezultatom 1:6 od beogradskog Partizana. Iako je, mnogi će to kasnije priznati, u nekoliko navrata igrao najbolji i najefikasniji fudbal u bivšoj Jugoslaviji, Velež nikada nije bio šampion te države.
Titule prvaka u tadašnjem sistemu su po nekom uhodanom pravilu u najvećem broju slučajeva pripadale tada zvanoj „velikoj četvorci“ koju su činila dva beogradska kluba: Crvena Zvezda i Partizan te dva velika kluba iz Hrvatske: zagrebački Dinamo i Hajduk iz Splita. U tom društvu FK Velež, iako u pojedinim sezonama s najlepršavijom igrom, jednostavno do titule prvaka nije mogao ili nije smio doći.
Kada bismo nabrajali igračke legende FK Velež za takav tekst trebao bi nam neograničeno veći prostor pa je to nemoguće i izvesti. Stoga ćemo, bez namjere da bilo koga izostavimo, preći kroz slavljeničkih 100 godina dekadama i tek pojedinim velikim imenima koja su obilježila i u slavnu historiju odvela FK Velež: Mujić, Rebac, Hrvić, Meter, Repar, Radiljević, Ćurković, Selimotić itd. Kasnije će crveni dres nositi Marić, Bajević, Vladić, braća Salem i Vahid Halilhodžić, Slišković, Topić, Primorac, Pecelj, Okuka, Vukoje, Dž. Hadžiabdić… Da bi na scenu stupila generacija sa Tucom, Kajtazom, braćom Jurić, Petranovićem, Bijedićem, M. Hadžiabdićem, Prskalom, Jedvajem, Barbarićem, Karabegom, Gudeljom, Međedovićem, M. Kodrom, Ledićem, Šišićem, Matijevićem, Đurasovićem itd.
Klasičnim hroničarima Veleža kakav je bio rahmetli Ismet Dervišević nije promaknulo nijedno ime. Kao što smo se već ogradili i naveli da u jednom novinarskom tekstu jednostavno nije moguće navesti sva ta slavna imena te ostavljamo zadršku i nekim novim pisarima historije kluba da pažljivo vode računa o svim imenima.
Kad stadion postane logor
Najteži period u svojih 100 godina postojanja Velež je doživio devedesetih godina prošlog stoljeća. Klub su vojne i civilne vlasti paradržave Herceg- Bosne protjerale s Gradskog stadiona Pod Bijelim Brijegom (1993. godine) kada je stadion služio kao sabirni centar za zarobljene civile Bošnjake koji će biti odatle deportovani u koncentracione logore po Mostaru, od kojih je najpoznatiji bio Heliodrom, ili su protjerani na istočnu („onu“) obalu Neretve. S tim ljudima protjeran je i Velež.
Zato ne treba zaboraviti ljude koji su u takvim okolnostima poslije bukvalnog pokušaja ubistva kluba, uspjeli reanimirati i obnoviti Velež. Neka imena iz tog vremena također ćemo navesti: Zejnil Zeko Selimotić, Alica Bilić, Enes Vukotić, Asim Balalić, a ponovo je dočekao zaživljavanje svog kluba i legendarni Josip Jole Musa. Igrači su bukvalno iz vojničkih čizama uletili u kopačke: Pika Ćemalović, Ćupina, Knezović, Greljo, Bebanić, Velagić, Sandžaktar, Čolaković, već tada veteran Avdo Kalajdžić i mnogi drugi koji će malo kasnije doći kao što su Kaplan, Zaimović, Obad, Kadrić, Salčin, Pudar, i nove generacije koje će predvoditi Vladavić, Serdarević, Remetić, Teletović, Hadžiđulbić, Adis i Mustafa Kodro, braća Arnel i Asim Škaljić i još dosta igrača, da se ispušteni ne naljute i da kompletne igračke postave ostavimo somenutim novim hroničarima.
Taj Velež iz sredine devedesetih i s početka novog stoljeća mora ostati upamćena u 100-godišnjoj tradiciji kao ona koja je uspjela nastaviti u preteškim uslovima kontinuitet postojanja Kluba. Igrali su na ledinama Sjevernog logora i Vrapčića i uspjeli sačuvati Velež – klub koji je kroz 100 godina postojanja na evropskoj sceni megdan dijelio sa velikanima kakvi su: Borussia Dortmund, Derby County, Spartak Moskva, Lokomotiva Leipzig, Belenenšeš, Sion, Vašaš, Vitoša, AEK…
Ovo bi bio pokušaj rekapitulacije jednog ogromnog jubileja kakav je 100. godišnjica postojanja jednog od velikana bh. i balkanskog fudbala u čistoj novinarskoj formi.
Klupske biografije i monografije vjerovatno sadržavaju kompletne podatke (bar ona o 75. godina kluba koja je rađena 1997. godine) to ima.
Lepršav i efektan fudbal ponovo je odlika mostarskog velikana.
Danas su tu u Upravi i na terenu neki novi i poduzetni ljudi od akcije koji privode kraju radove na jednom od najljepših stadiona u državi. A ni rezultati ne izostaju.
Sve je u slavljeničkoj atmosferi.
Pa, sretan vam 100. rođendan, naši Rođeni!
Radiosarajevo.ba, Nermin Bise
