Mustafa ZVIZDIĆ: U TETKINOM CARSTVU

Tetka ne voli da joj se neko suprostavlja. Kad kaže da je noć bijela, onda mora tako biti i nikakao drukčije. U protivnom, prokleće i noć i dan toliko da im se neće militi da svanjuju i smrkavaju.

Tetkino carstvo dopire gdje god pogled baci. Sreća što ne voli izlaziti iz kuće pa je samim tim njena moć ograničena. A i ono što gleda sa balkona i prozora pokorno se klanja pred njenim očima koje ne trepću. Drveće se ne povija od vjetra već od tetke i njene volje.

Jedini stvarni opozicionar u tetkinom carstvu je moj otac. On se ne obazire na tetkine stroge poglede, sa nonšalancijom salonskog revolucionara koji puno ne haje za partijsku disciplinu sjeda na kauč na pazeći da li će zgužvati prekrivač. U sobi je šutnja zbog skandala koji se desio. Otac zna da je prekršio partijsku disciplinu, ali je i dalje nasmijan jer, zaboga, njegove će slike omladina nositi na majicama, zaslužio je malo više slobode od kakvog anonimnog partijskog aparatčika koji niti smrdi niti miriše. Tetka mu dopušta da naborava kauč koliko god hoće, ipak je on njen brat.

Opraštajući ocu nestašluke, ona pokazuje koliko je njeno carstvo demokratično. Osvrće se po sobi i traži nevidljive predstavnike Crvenog krsta. Neka zapišu ono što su u svojim očima vidjeli, a ne ono što neprijateljske novine pišu.

Očeva opuštenost je sve veća iz minute u minutu. Opuštenost u tetkinom carstvu znači najveći mogući prekršaj. Otac gleda u tetku i govori:

-Šta bi dala da me možeš istući?A?!

Napetost  između brata i sestre uskoro će popustiti, ali neće sasvim nestati, jer bi time sam poredak došao u pitanje. Odsustvo napetosti stvara besmisao, a tetka ga najviše mrzi.

Otac će malo manje naboravati kauč, a tetka će malo manje prigovarati. Za koji trenutak nastaće idila. Harmonični porodični odnosi u kojima poška ne puca u trećem činu.

Kad se otac razbolio, tetka je došla na svoje. Eto,tako završavaju svi oni koji ne slušaju njene upute, neka sada boluju, sami su krivi. Za naboravanje kauča i slične nepodoštine dolazi kazna, a ona se zove bolest. Dok priča sa ocem, u njenom glasu se osjeća nadmoć. Pametan čovjek se uči na tuđim greškama, a glup na svojim. Sad ona mora slušati kašljanja svog ludog brata i između njih sipati svoje prekore kao seljak u brazde sjeme krompira.

Iznenađuje me što se tetkino raspoloženje poslije razgovora s ocem mijenja – ona uzdiše i oči kao da su joj vlažne. Ne znam otkud toliko drame za jednu sasvim normalnu i uobičajenu bolest – upalu pluća koja se dugo liječi. Ne volim kako me gleda tim vlažnim očima, a i njena pažnja prema meni mi ne stoji uz nju. Tada gubim tlo pod nogama jer se dešava nešto sasvim novo i nepoznato. Tetka sa drhtavicom u glasu čini ovaj raspust drugačijim od svih drugih koje sam proveo kod nje.

Izvor: Mustafa Zvizdić: Muzika zidnih satova;Sarajevo:Naklada Zoro;Zagreb:Zoro 2004.

Izbor:Kemal Mahić

506 Posjeta 2 Posjeta danas