Osluškujući ljeto pokušavam odgonetnuti, jesmo li mu uskratili mogućnost da bude dobro?
Psujemo vrućinu, proklinjemo sunce.
Noć nam se svodi na ječanje.
U zagrljaju uznojnih plahti, odbijamo svaku pomisao na molitvu, koja bi zvučala tako uzaludno.
Sinoć su neki objesni mladići uporno kalašnjikovima ranjavali nebo.
Navodno, slaveći Život.
A zatim je nebo, olovnim suzama ranjavalo zemlju.
Istu onu koja nas, još ne odustajući, pokušava hraniti.
Negdje na granici moje Bosne, točno tamo gdje je slovo I, pokušava spojiti s mojom Hercegovinom, vatra guta šumu.
Ptice odbijaju odletjeti.
Rika zvijeri odzvanja crnim kamenim kukovima.
I sve šumske tajne, ostaju ogoljene.
Rat ovo ljeto, stanuje u nečijoj tuđoj kući, odselio se ne tako davno.
Znam neke, koji bi ga htjeli vratiti doma.
Oni ni mir voditi ne znaju, a vodili bi rat.
Nepresušna je ljudska glupost.
I navika, da ponavljamo istoriju, koja još krvari našim sokacima.
Jedna Ivana, i jedan Martin, prkoseći vremenu, uzeli su se za ruke.
Oni su ovo ljeto izabrali za svoje.
Gledao sam kako se ljube, i gledaju u oči.
Njihovo ljeto me podsjetilo na Ljubav.
Našim ljetima treba više Ivana i Martina.
I rijeka se odbija predati beznađu.
Ona putuje kao vlak, dovoljno brzo, da stigne svome odredištu.
I dovoljno sporo, da nam se poda, i preda kao ljubavnica.
Ona još uvijek hladi lubenice.
I ne zaboravlja kako mirišu ukradene breskve.
Samo u njenim brzacima, psi lutalice, na trenutak pronađu dom.
Rijeka je uvijek znala, što bi s ljetom.
Slaven Paća Grbavac
Ljeta 2022