Do ove godine u Bosni i Hercegovini sam boravila u Sarajevu, Trebinju, Mostaru i nekad davno, na maturskoj ekskurziji, u Bihaću. Na internetu sam često nailazila na fenomenalne fotografije vodopada Kravica, Štrbačkog buka, Ramskog i drugih jezera, pa sam odlučila da se početkom oktobra lično uvjerim u njihovu ljepotu. Na put smo krenuli ja i muž mi. Cilj nam je bio da za pet dana vidimo što više zanimljivih prirodnih, istorijskih i kulturnih spomenika. Uz pomoć naše drugarice Mire, velikog poznavaoca ovih prostora, napravili smo okvirni plan. Prva dva dana puta sam opisala u prethodnom blogu. Sredinim drugog dana smo se u Jajcu zadržali duže nego što smo planirali, pa smo pohitali ka Martinom Brodu i zaboravili na jezero Balkana pored Mrkonjić grada. Kad smo ga se sjetili, bilo je kasno da se vraćamo. Od Mrkonjić grada, preko Ključa i Bosanskog Petrovca spustili smo se do Martinog Broda. Bio je to dobar komad puta. Koristili smo malu auto-kartu i putokaze koji su se do tad pokazali veoma dobro. U Martin Brod smo stigli u sumrak. Brzo smo se smjestili i pohitali da vidimo vodopad prije nego što padne mrak.
Sa info tabli smo doznali sve što nas je zanimalo. Mjesto je, po legendi, dobilo ime po djevojci Marti koja se zaljubila u vojnika (ko zna kad i ko zna koje vojske). Dok je prelazila rijeku da bi došla do njega, struja je povukla i ona se utopila. Jasno je zašto Marta, ali zašto brod? I tu enigmu objašnjava info tabla: zato što stanovnici ovih krajeva tako zovu svaki prilaz rijeci. Milančetov buk je najveći i najljepši u ovom kompleksu slapova koji se prostiru do ušća Unca u Unu na dužini od 800 metara, uz visinsku razliku od 54 metra. Raznih zanimljivosti smo se nagledali oko Milančetovog buka. U tom dijelu naselja skoro svaka kuća ima svoj privatni vodopad, manji ili veći. Pažnju nam je privukla i tabla na kojoj piše da se za 1 KM može vidjeti kako radi prirodna veš mašina. Mi smo samo vidjeli kako izgleda i pretpostavili kako radi jer se niko nije pojavio da nam to i pokaže.
Kad smo završili razgledanje ovog dijela koji se, inače, nalazi poslije naplatne rampe, prošetali smo dalje i naišli na jedan mostić sa kog se pružao pogled na brojne “egzibicije” Unca. Mrak se spuštao, a ja nisam prestajala da fotografišem i da se oduševljavam.
Mnogo korisnih info tabli ima u malom Martinom Brodu. Pored jedne zanimljive stijene stoji natpis o tome da je nekad veći dio ovog prostora bio pod vodom čemu svjedoče brojne sedrene stijene. Upravo sedra izgrađuje brojne vodopade na Uni. Za njeno taloženje su potrebni vjekovi, izuzetno čista voda i postojanje više stotina vrsta algi, insekata, puževa, mahovina. Takođe je potrebna i određena temperatura, pH vrijednost, zasićenost kalcijum karbonata, sadržaj magnezijuma i kalcijuma. Sve to je trebalo da se sabere da bi se stvorili fantastični vodeni oblici u Nacionalnom parku Una koji predstavljaju jednu od najvećih prirodnih atrakcija u državi. Pošto kasnije sviće, a potrebno je i vrijeme da se podignu isparenja i sunce probije do površine vode, nismo čekali da vodopade Martinog Broda pogledamo opet. Čekao nas je Štrbački buk, najveći i najljepši u okviru ovog nacionalnog parka. Do njega se dolazi makadamskim putem. Dio makadamskog puta u dužini od 4 km, izmedu Martinog Broda i Kulen Vakufa i 8 km od odvajanja prema buku vodi po ravnom terenu i u podnošljivom je stanju. Bilo je oko 10 sati kad smo stigli do Štrbačkog buka. Temperatura je bila 6 stepeni, ali su postojali dobri izgledi za sunčan i topao dan. Pored rijeke to sporije ide. Žive duše nije bilo nigdje naokolo. Krenuli smo stepenicama i naišli na lijepo uređeno mjesto za izletnike.
Iako sam imala prilike da vidim fotografije ovog prirodnog fenomena, bila sam očarana. Uživo sve izgleda ljepše. Sa fotografije se ne čuje zaglušujući zvuk koji je neizostavni pratilac vodopada i koji mnogo doprinosi ukupnom utisku. A utisak je da sve one pohvale o ljepoti ovog mjesta nijesu bile pretjerane. Naprotiv.
Napravljene su drvene stepenice sa nekoliko, nazovimo ih niša, sa kojih se vodopad može bolje osmotriti i fotografisati. Sve je lijepo uređeno. Sjetih se jedne objave na FB-u koja je ljetos podigla temperaturu, a koja se odnosila na tablu pored buka. Pisalo je da je zabranjeno voziti biciklo, fotografisati i još ponešto. Silne su kritike pale na račun toga. Tek kad sam došla na lice mjesta postalo mi je jasno da tu za biciklo mjesta nema, a pored zabranjeno fotografisati stajalo je “u komercijalne svrhe”. Ja sam mogla da fotografišem do mile volje jer ovu svoju pisaniju (nažalost 🙂 ) nisam uspjela da komercijalizujem ni na koji način. Od ovog divnog mjesta ka Bihaću smo ponovo nastavili makadamskim putem. Nismo imali drugi izbor. Međutim, nismo znali koliko kilometara takvog puta ima ispred nas i u kakvom je stanju. Ispostavilo se, u očajnom. Zbunili smo radnike nacionalnog parka na naplatnoj rampi. Gledali su u nas kao u čudo. Odakle ste vi došli? Sa Štrbačkog buka. Jesmo li mogli doći odakle drugo? Ne. A jesmo li mogli ići nekim drugim putem? Ne. ???? A što vam je ovaj put ovako očajan? Ponijela ga voda. E, ponijela, nema priče. Dokopasmo se Bihaća toliko prašnjavi da nas je bilo sramota, ali nismo htjeli da gubimo vrijeme na pranje auta. Doručak je bio prioritet. Poslije dužeg vremena konektovasmo se da se javimo djeci. Nakon Une i predivne prirode (na stranu putevi) Bihać mi je djelovao depresivno. U samom centru grada nekoliko megalomanski započetih i očito napuštenih zgrada, pješački most od pleksiglasa i drugih materijala prilično nov, a već uništen, neuredeni prostor na kojem se nalaze stećci… Vjerovatno je tu moglo da se nađe nešto što zavređuje pohvalu, ali ja sam bila nestrpljiva da nastavimo dalje. Put je bezbroj puta presijecao prugu, za koju smo pretpostavili da nije u funkciji, i to nam je odvuklo pažnju od tvrđave Ostrožac koju smo trebali da obiđemo. Put je uglavnom pratio Unu. Bilo je dosta zanimljivih mjesta na koje se moglo svratiti, ali naš cilj je bila Kozara. Dan je bio prelijep, sunčan i topao. Zato smo pored spomenika na Kozari zatekli nekoliko odjeljenja đaka koji su došli na izlet. Njihova trka i graja su ublažile ozbiljnost i monumentalnost ovog mjesta, koje je u svakom slučaju u meni, staroj skojevki, uzburkalo osjećanja. Samo što nisam zaigrala kozaračko kolo sama sa sobom. No, nije praktično. 🙂
Travnik je rodno mjesto genijalnog pisca sa ovih prostora zahvaljujući kome se najmanje tri države hvale da imaju svoga nobelovca. Nije se Andrić dugo zadržao u Travniku, samo 3 godine, ali rodno mjesto je rodno mjesto. Roman Travnička hronika, jedan od popularnijih romana ovog meni veoma dragog književnika je nešto na šta su posebno ponosni stanovnici ovog grada. Rodna kuća Andrića je uređena i predstavlja nezaobilaznu turističku destinaciju. Ni mi je nismo zaobišli.
Popili smo kafu (a ja probala i baklavu) u čuvenoj Lutvinoj kafani pored Plave vode i nastavili put prema Prozoru i Ramskom jezeru. Tu smo previdjeli prečicu ka Gornjem Vakufu, pa smo otišli do Bugojna. Ono retrogradno što nas je pratilo od zore, nije nas napuštalo. No, prečicu i nekako, ali da izgubimo cijelo jedno jezero… Jer ono što nas je dočekalo na mjestu na kom se nalazi Ramsko jezero su bili samo njegovi tragovi. Pretpostavili smo, kad smo krenuli na ovaj put da se vodene površine neće predstaviti u svojim najboljim izdanjima. Vodopad Kravica je bio siromašan vodom, ali i dalje privlačan. Janjske otoke i Unine vodopade ne mogu ni da zamislim sa još više vode jer su mi takvi kakve sam ih zatekla bili fenomenalni. Međutim, Ramsko jezero koje me prije puta mamilo svojom neobičnom plavom bojom, trakom puta i poluostrvom na kome se nalazi Franjevački manastir, uopšte nije ličilo na sebe. Nije da sve te površine gdje je nekad bila voda nisu bile neobične i zanimljive, posebno za fotografisanje, ali sam se ipak osjećala pomalo pokradenom.
Na kraju četvrtog dana dokopali smo se Jablanice. Posjetu spomeničkom kompleksu smo ostavili za sljedeće jutro. Sjutradan, zorom, prvi put u životu sam stajala ispred srušenog mosta na Neretvi iz 4. ofanzive tokom II svjetskog rata. U čuvenom filmu Bitka na Neretvi je sve to djelovalo mnogo monumentalnije. Ili sam ja tada bila puno manja. Muzej radi do 01.10. Zakasnili smo par dana pa smo samo virnuli kroz staklo razočarani što nismo mogli da vidimo više od ove umjetničke instalacije nošenja ranjenika (koju smo osmotrili kroz staklo).
Od Jablanice smo, dolinom Neretve, brzo stigli do Mostara. Usput smo vidjeli više restorana na kojima je stajao nezaobilazni natpis “Jagnjetina sa žara”. Prisjetismo se da smo tokom priprema za put pročitali da je ovo područje čuveno upravo po tom specijalitetu. Dvoumili smo se da li da svraćamo u Mostar. Već smo tamo bili prije 5 godina i ja sam bila razočarana mostom. Nadala sam se da će, bar na neki način uspjeti da stvore iluziju patine, odnosno da ga više približe originalnom mostu. Konstatovali smo da se za ovih 5 godina nije mnogo toga promijenilo. Ima više tezgi sa raznim džidžamidžama, cijene su veće, a turisti potpuno imuni na sve izloženo. Poneko bi bacio pogled, ali se malo ko hvatao novčanika. Iako je bio oktobar i radni dan, gužva je bila poprilična. Pogled s mosta na Neretvu me podsjetio na Podgoricu i Moraču.
Jedan moj FB prijatelj je napravio paralelu između ova dva grada koje sam ja svjesna još iz osnovne škole. Čuvena izmijenjeno mediteranska klima koje Morača i Neretva donose Podgorici i Mostaru je rezutirala visokim ljetnjim temperaturama te su se ova dva grada skoro takmičila u najvećim iznosima ljetnjih temperatura na području čitave SFRJ. Takođe, čuvene kiše krase oba grada, samo što Podgorica nije imala Pera Zubca da ih i opiše. I Kombinat aluminijuma postoji i tamo i ovamo. I još se koprcaju. Sledeći cilj nam je bio Blagaj, mjesto u blizini Mostara u kojem se nalazi čuveni izvor rijeke Bune. Nedostak padavina ovog proljeća i ljeta je ostavio pečat i na ovo mjesto. Nije mi ličilo na ono kakvo ga pamtim, ali mi je u svakom slučaju djelovalo privlačno. Čak smo u malom gumenom čamcu uspjeli da uđemo do kraja stijene odakle izvire Buna slušajuci zanimljivu priču vozača čamca o karakteristikama izvora i ljudima koji su dolazili da proučavaju ovaj prirodni fenomen. Unutra, na stijenama je bilo bezbroj golubova. Trudili smo se da ne dižemo galamu i ne remetimo im mir.
Dan je odmicao, čekao nas je put do kuće, ali nismo htjeli da propustimo Počitelj, istorijsko naselje iz XIV vijeka koje se nalazi na putu Mostar-Čapljina, izgrađeno na strmoj kamenoj litici na lijevoj obali Neretve. Šteta bi bilo da smo ga zaobišli jer je ovo predstavljalo najprijatnije iznenađenje naše “turneje”. Naime, prije 5 godina kada smo bili u Počitelju ništa nije nagovještavalo takvo stvaralačko pregnuće ka renoviranju čitavog naselja. Rezultat je fantastičan.
Renovirane su skoro sve kuće, napravljene brojne kamene stazice, drvene kapije… Jednostavno fantastično. Ono što je meni lično odskočilo od cijele ove priče je Pašina tabija koja je još u izgradnji. Sa nje se pruža izvanredan pogled na cijeli Počitelj, kao i na Neretvu i novo naselje i nizini. Međutim, staklo i metal koji su upotrijebljeni na ovom mjestu nikako mi se ne uklapaju u sliku ostatka naselja. Ostalo je da se renovira još takozvana Počiteljska utvrda.
Ona ima dominantan položaj i vidi se izdaleka. Radovi na njenoj restauraciji nisu počeli i ne znam da li su uopšte planirani. Tvrđava se unutra solidno drži, mada su kod mene uske i klizave unutrašnje stepenice izavale napad klaustrofobije sa kojom se uspješno borim godinama. Na vrhu bivaš nagrađen pogledom kroz prozor (mala fotografija u donjem uglu desno na gornjem kolažu).
Tako se završila naša petodnevna bosanskohercegovačka avantura. Vraćali smo se sa pomiješanim osjećajima. Sve što je priroda napravila je izvanredno. Čovjek je zakazao u mnogim prilikama. Ogroman broj vjerskih objekata svih konfesija je nešto što bode oči. Putevi su negdje solidni, negdje nikakvi. Ljudi su susretljivi. Gdje god. Cijene više nego pristupačne. Red pozitivnog, red negativnog. Kad se sve sabere i oduzme, osjećali smo da smo u plusu. Vidjeli smo dosta toga, ali je puno toga još ostalo. Velika je to zemlja u odnosu na Crnu Goru. Ostale su brojne prelijepe planine na koje smo samo čežnutljivo bacali oko. Za njih treba izdvojiti puno više vremena. Jedan utisak je bio konstantan. Sve domaćice vole da oko kuće imaju cvijeće. I vode računa o njemu. Valjda i podneblje pogoduje njegovom održavanju.
Published by Jasna
Jasna's Travel Diary
