Treci dan

U sljedećem danu bili smo mnogo tiši.
Svako je očekivao da će biti odabran na prinudni rad a to je do tada bilo najopasnije u svemu ovome.
Došlo je vrijeme doručku i sve se odvijalo po redu. Ovaj put to je išlo malo brže.
Bilo mi je čudno kako su neki od zatvorenika čuvali i sjedili skroz odzada nasuprot stepenica kuda dolaze vojnici sa donjega sprata. Kasnije ću i saznati zašto su to radili.
Iz prizemlja čuo se zvuk vojničkih čizama i tri osobe u maskirnim uniformama su se pojavile u našem hodniku. Stajali smo kao postrojeni i svi šutke čekali sudbinu.
– Ti, ti, ti, ti!! Upirao je prstom vojnik u ljude koji su istupali iz reda formiranog onako neplanirano.
– Ja imam problem sa leđima, rekao je jedan od zatvorenika.
– Ne briga me, stani u stranu među ljude koje sam odabrao, reče oštro vojnik.
– Ti, ti, ti,…nastavio je da bira.
Onda je došao do moja dva brata.
– Ti, ti.. onda je izdvojio i njih dvojicu. Te nastavio.
Došao je do mene i bio sam i ja izdvojen.
Prošao sam pored oca do ljudi koji su bili odabrani i šapnuo mu:
– Ne brini se, vratit ćemo se.
Na njegovom licu vidio sam jedan izraz koji je bio odraz nemoći.
Bio je potpuno bijel u licu.
U njegovim očima su sijale suze koje samo što nisu kapnule iz očiju.
Sišli smo niz stepenice, izašli u krug objekta gdje su nas postrojili i popisali imena.
Tada su nas odveli na prvu liniju, gdje su se vodile borbe.
Nije bilo mnogo pucnjave i nije izgledalo tako opasno.
Čuli su se pucnjevi povremeno.
Išli smo u koloni po dvojica. Bilo nas je oko petnaestak. Nisam to mogao odrediti a nije me ni zanimalo jer sam bio više zaokupljen mišlju i strahom da se mojoj dvojici mlađe braće nešto ne desi.
Najviše sam se plašio granate.
Navikao sam na njen dolet i znao kako to zvuči iskustvom sa ratišta. Znao sam kada treba zaleći. Ali ipak nisam bio siguran dali to znaju moja dvojica braće koji do tada nisu ni osjetili miris baruta.

Za čudno čudo vodili su nas iza zgrada gdje nisu bunkeri i položaji što mi je bilo jako čudno.
Onda su nam rekli da se zaustavimo.
– Ovo su vam poslali vaši prijatelji iz Ljubuškog sa kojima ste bili na ratištu. Tu su u blizini na položaju. Uzmite i jedite koliko možete. Eto vam i cigareta tu…rekao nam je jedan od stražara.
Na asfaltu sam vidio gajbe u kojima je bilo jabuka, hljeba, konzervi i cigareta.
Pošto smo bili izgladnjeli u ova prethodna dva dana radi slabe ishrane, uzimali smo šta je ko htio i bogme halapljivo jeli.
Vidio sam da hrane neće nestati pa sam u isti mah uzeo pet kutija cigareta Amerikan, koje smo dobivali na ratištu kao sljedovanje.
Stavio sam ih sebi oko struka ali vidjeh da će mi ispadati skinuo sam majicu i nekako ih zamotao u nju.
Onda sam ugledao veliku konzervu ribe Ikar. Sjetio sam se svoga oca i uzeo sam je da bi mu je dao kada stignem.
– Ništa ne smijete nositi. Ovdje se najedite i uzmite po kutiju cigara. Rekao je jedan od stražara koji je pazio na nas. U tome trenutku je pogledao u mene. Vjerujem da je to bilo upozorenje kako ne smijemo ništa unositi kada se vratimo jer će nas maltretirati stražari na Heliodromu.
Ništa nisam uradio a on je kasnije prolazeći pored mene tiho rekao:
– Na tvoju odgovornost!
Naravno da ga nisam poslušao. Mislio sam, šta god bude ali ću probati prenijeti ovo cigareta a što je najvažnije, konzervu svome ocu.
– Sada ćemo krenuti tamo gdje će te biti raspoređeni. Nemojte slučajno pokušati pobjeći jer možete lako nastradat!, reče vojnik onako strogo kao da daje naredbu vojnicima.

Tu smo se svi najeli a onda bili odvedeni do mjesta gdje su već neki ljudi punili bijele vreće zemljom i kamenom.
To se dešavalo iza zgrada koje su štitile od eventualnog doleta ispaljenih metaka sa druge strane.
Inače svako malo se čula sporadična pucnjava. Negdje blizu nas sa obližnje zgrade čuo se i snajper.
– Ti, ti i ti ostanite tu puniti vreće sa ovim momcima, a ti , ti i ti, za mnom i tu pravite bunker. Vi nosite vreće. Reče vojnik.
Tako je svako dobio svoj dio posla.
Meni i još trojici momaka iz Ljubuškog rečeno je da nosimo vreće do jednog mjesta koje je bilo skoro porušeno. Ostali su samo zidovi. Tu je trebao da se sagradi bunker od tih teških vreća.
Sjećam se da vreće uopšte nismo mogli podići da ih stavimo na leđa nego su dvojica morala da nam pomognu. U svakoj vreći je bilo otprilike oko osamdeset kilograma ali to nije bio jedini problem.
Pošto su se u vreći nalazili tvrdi komadi zemlje tu su bili i komadi kamena. Ako nisi bio u početku vreću namjestio kamen te žuljao i probadao te je bol bila nesnosna.
Da stvar bude gora morali smo te vreće nositi nekih sto i dvadeset metara a jednim dijelom smo morali prolaziti u čučnju jer je sa druge strane povremeno dolazila kiša metaka.
Na tome dijelu ulice bila je postavljena neka čelična konstrukcija nalik na komad dizalice ili dio od konstrukcije metalnog mosta.
Teret nismo mogli da spustimo jer nije bilo nikoga da ti pomogne. Svaki od nas je jedva čekao da spusti teret.
Mišići noga su me izdavali i nisam mogao više. Da sam kojim slučajem nosio uspravno taj teret vjerovatno bi mogao nositi i duži period ali ono nošenje u čučnju, gdje je zaštita od metaka bila niska potpuno je potrošila moju energiju.
Jednom sam prije toga dijela naslonio vreću na zid da bi se odmorio prije nošenja u čučnju ali tada je naišao čovjek sa nekom patrolom koja je valjda bila zadužena da motri na zatvorenike koji su tu radili.
Imao je nekih sto i osamdeset centimetara visine sa težinom koja je odgovarala njegovoj visini. Nosio je maskirnu uniformu i kapu a ispod nje se nazirala sijedo prošarana kosa.
– Šta stojiš mater ti balinsku jebem. Nosi to, nemoj da te tu sahranim. Rekao je taj čovjek sa mnogo gnjeva i mržnje.
Šta sam drugo mogao nego da nastavim. Izgleda ovaj se nije šalio.
Još jedan problem je bio prilikom nošenja tih vreća koje smo samo bacali na mjesto gdje ćemo graditi bunker.
Pošto sam skinuo majicu i držao u njoj cigare i riblju konzervu namijenjenu mome ocu, bio sam nag do pojasa.
Tako sam i nosio te vreće. Pošto su stajale na suncu, te vreće su se brzo ugrijale i pržile prilikom nošenja.
Radi prašine zemlje koja je izlazila kroz rupice vreće, znoja, vruće vreće i kamena koji je žuljao dobio sam opekotine i rane koje su mi razarale um velikim bolom.
Mješavina prašine i znoja je činilo svoje i uz bolnu grimasu nosio sam svaku vreću.
Momci koji su sa mnom zajedno nosili : B., J., P. su bili mnogo jači od mene , ali i njih je slomilo isto što i mene.
U povratku po novu vreću išao sam polako da se što bolje odmorim.
Tu negdje na polovici puta između mjesta gdje nas čekaju pune vreće i do mjesta gdje ćemo praviti bunker moja braća i još nekoliko njih pravili su još jedan.
Ispričali su mi priču kada smo se vratili.
Blizu njih je bio jedan položaj gdje su bili vojnici HVO-a.
Pored njih je bilo neke hrane i jedan od braće se usudio da uzme kuhano jaje koje je na brzinu ogulio i pojeo. Jedan od tih vojnika vidjevši da je brat uzeo kuhano jaje zaletio se i pitao:
– Ko je uzimao hranu, govorite.
– A eto ja sam uzeo jedno jaje, reče brat.
– Ma hajde jedno jaje, nije to ništa. Drugi brat ga je uzeo u obranu.
Onda se ovaj vojnik koji je bio dosta mlad, zaletio i repetirao pušku.
– Ko tebe išta pita, zini !!
Brat je zinuo i ovaj mu je ugurao cijev od automata u usta.
– Hoćeš li da ti sada ovdje mozak prospem, hoćeš li!! Urlao je mladić.
– Mrš tamo radite i da vas nisam ovuda više vidio da se motate.
Tako je završilo a moglo je i gore.
Nastavili smo dalje da nosimo vreće.
Prosijedi čovjek sa patrolom stalno je prolazio i nisam imao kada da odmorim a umor i vreli ljetni dan te rane sa obje strane na mojim leđima činile su stvar gorom.
Pored mjesta gdje smo ostavljali vreće bio je i jedan momak koji je nevoljko hodao oko nas. Odjednom je rekao:
– Nemojte više donositi vreće. Ovo je dovoljno. Naređeno mi je da krenete zidati bunker. Hajde malo se odmorite i napijte vode.
– Ne smijemo sjediti ako naiđe onaj sijedi sa patrolom, rekoh odmah za tim.
– To je moja briga. Slobodno sjedite, ko puši neka zapali. Da je do mene ne bi ovo nikako radili. Odvratio je momak koji nije imao ni kapu.imao je samo pušku koja je čak bila naslonjena na jedan zid ruševine u kojoj smo se nalazili.
Dok se okolo svako malo pucalo mi smo sjedili zajedno sa njim i razgovarali.
Od mene je bio stariji godinu ili dvije. Pričao je kako mu je žao radi svega ovoga što se dešava i kako na lijevoj obali ima dosta Muslimana prijatelja te kako je tu morao da bude jer je po njega došla vojna policija i zaprijetili mu kako će biti odveden u zatvor ako se ne bude odazivao na vojne pozive.
– Pomišljam da negdje pobjegnem vani. Ovo više ne mogu da izdržim. Rekao je momak tihim i tužnim glasom.

U osmom mjesecu prispijevaju smokve a ja sam ih jako volio. Eto, kući ih nisam mogao nazdraviti ove godine iako je naša mahala bila puna stabala tih plemenitih voćki.
Zašto ovo iznenada pišem…
Odmah do te srušene građevine sa desne strane ugledao sam smokvu na kojoj se žutilo sedam-osam prvih smokava koje su sazrele. Čudio sam se kao ih niko do sada nije ubrao. Posebno od zatvorenika koji tu dolaze.
Nisam se mislio ni jedne sekunde, krenuo sam prema smokvi iako sam znao da su vruće i ne baš dobre za stomak.
– Neeee !! Stani!!, dreknuo je momak koji je bio zadužen da pazi na nas.
Stao sam kao ukopan i očekivao sam da iza sebe ugledam uperenu pušku.
Tek što sam se okrenuo, mladić me naglo povukao za ruku tako da sam se od silnog povlačenja vratio natrag nekih pet metara.
– Kud ćeš čovječe. Poginut ćeš!!?? Rekao je prijekorno.
Ispričao nam je kako je tu nedavno bio zatvorenik koji je nešto radio slično kao mi. Radi jedne smokve izgubio je glavu.
Reče nam da ga je snajper pogodio u čelo i odvojio mu doslovce gornji dio glave koji pokriva kosa.
Imao je tu nesreću da je na sebi imao šarenu košulju koja je u prvi mah podsjećala na maskirnu uniformu.
Do duše ja sam bio nag do pasa ali se ipak nije trebalo igrati sa sudbinom.
Uplašila nas je njegova priča i sada smo bili još svjesniji gdje se nalazimo.

Uskoro smo počeli da zidamo bunker vrećama a mladić nas nije tjerao da žurimo.
Ponovo je prosjedi čovjek došao sa patrolom :
– Brže to malo, brže. Niste na odmoru, rekao je.
– Ne brini se ti, oni su moja briga. Reče mladić koji nas je „čuvao“.
Morali smo požuriti jer je tip bio jako oštar i drzak. Imao sam dojam da bi pucao u svakog od nas da je progovorio makar i riječ.

Sunce je nemilice pržilo a nas četvorica smo već uveliko radili. Čak smo se malo i opustili te je bilo malo zezancije iako se okolo čula sporadična pucnjava s vremena na vrijeme.
Na to smo već bili navikli.
Poslije je došao jedan vojnik i rekao da se spremimo. Trebali smo ići na ručak.
Odveli su nas do hotela Ero u donji dio gdje je bio restoran. Stali smo u red i dobili po porciju gulaša.
Tu sam se opet vidio sa svojom braćom i bilo mi je drago što su tu jer sam bio siguran da su dobro.
Dok sam jeo taj topli obrok sjetio sam se svoga oca. U isti mah sjetio sam se i majke i zapitao se šta je sa njom. Gdje li je i šta radi?
Šta se dešava sa svim tim našim narodom dok smo mi bili ovdje. Sve ono što je bilo nejako i ne spremno da se odbrani od nekih eventualnih nasilnika ostali su kući. Njihovi zaštitnici su bili odvedeni sa brutalno pogaženim dostojanstvom jedne taktičke politike koju su izmislili bolesni umovi.
Pri tom mišlju nekoliko suza mi je kapnulo u tanjur iako sam dalje jeo jer sam morao.
Trebalo je skupiti snage za teške vreće i podizanje istih iako smo sada radili u paru.
Osim toga govorio sam sebi da jedem jer ko zna kada ću opet jesti normalnu hranu.
Dok sam se tako nagnuo nad tanjur i jeo, pržila su me mjesta gdje sam imao rane sa oguljenom kožom. Počelo se sušiti i osjetio sam da ta osušena koža pri svakom manjem pokretu polako puca.
Bol je bila nesnosna ali sam stisnuo zube jer sam znao da ima i gore od toga.
Završili smo sa ručkom.
Krenuli smo opet prema mjestu gdje smo radili.
U pola puta susreo nas je vojnik koji je izbezumljeno trčao i rekao:
– Sad će vaši granatirati, brzo za mnom u podrum zgrade.
Dok sam tako trčao okrenuo sam se iza sebe da pogledam gdje su moja braća.
Ugledao sam ih nekih dvadesetak metara iza sebe u grupici sa još nekoliko zatvorenika. Čula se prva eksplozija minobacačke granate.
Uletio sam u podrum sa ostalim ljudima a tu je bilo i preplašenih civila.
Tek što sam ušao jedan vojnik je zatvorio vrata sa unutarnje strane i u isti mah granata je pala desetak metara od zgrade.
Kroz glavu mi je u jednoj sekundi proletilo milion filmova pomislivši na braću koji su zaostajali iza nas.
Osjećaj odgovornosti, adrenalin i strah za njih pomiješali su se u isti mah.
Krenuo sam prema vratima vani ne razmišljajući ni jednog trenutka.
– Kud ćeš ti?? Upitao je vojnik koji je stajao na vratima raširivši noge da bi mi zagradio prolaz.
– Skloni se, vani su mi braća, hoću da vidim jesu li živi, rekao sam onako izbezumljen.
Onda mi se pomutio razum i krenuo sam prema njemu da ga sklonim sa vrata i da izađem vani.
Jednostavno to je bilo jače od mene. Nije me bilo briga što ima pušku i što je bio zadužen za nas u slučaju, eventualno, nečijeg bijega.
Onda je pala još jedna granata u blizini. Nečije malo dijete je zaplakalo.
U isti tren vrata podruma su se otvorila i ušlo je još nekoliko ljudi sa kojim su bila i dvojica moje braće.
Pao mi je kamen sa srca kada sam ih vidio ali adrenalin me još držao i cijelo moje tijelo je treperilo radi novonastale situacije.
Iza njih ušla je i jedna djevojka. Bila je puna prašine i kao da ju je neko posuo cementom i mrvicama otpale boje sa zida. Plakala je drhteći i histerično psovala:
– Jebem vam majku i vama i vašem ratu. Jebem vam Karadžića i Tuđmana i Aliju. Sve vam po spisku jebem. Granata mi je srušila stan. Za malo ne poginuh.

Nekako me njen glas podsjetio na glas moje starije sestre koja je bila na lijevoj obali.
Dok smo svi sjedili unutra slušajući jake detonacije, pomislio sam na sestru. Pitao se gdje,
Šta se dešava sa njom i jeli uopšte živa.
Donekle sam je krivio što se našla u takvoj situaciji jer je došla u Ljubuški kod nas da se
skloni od granata koje je srbočetnički agresor slao na Mostar. Bila je tu duže vrijeme sa
sinom koji je bio još mali. Imao je tek nekih četiri i pol godine. Jednom je otišla u Mostar
i brzo se vratila.
Primijetio sam da se u zadnje vrijeme uzvrtila i hoće da se vrati u Mostar jer je dobila
vijest da joj je stan u ulici Huse Maslića pogođen granatom. Otac ju je odgovarao od toga
i govorio da je suludo to što hoće da uradi ali niko je nije mogao spriječiti.
Spremila je maloga Edu i otišla za Mostar uz obećanje da će se brzo vratiti. Međutim
ubrzo su krenuli sukobi između Armije BiH I HVO-a tako da se nije mogla vratiti.
Otac i majka su se mnogo brinuli i mislili na nju.
Tako dok smo bili u izbjeglištvu poslije
našega prognanstva iz Ljubuškog, dobili smo od nje vijest da je živa, posredstvom
poruka za koje je zaslužan Međunarodni crveni križ.
Onda se nije dugo javljala iako smo mi slali nekoliko puta poruke istim kanalom, ali
ništa. Kada smo svi izgubili nadu da je živa javila nam da je dobro ali da je bila ranjena.
Dugo je ležala u svome stanu dok joj je mali Edo trčao kroz kišu metaka i granata do
narodne kuhinje da bi joj donio ručak. Bila je nepomična i nemoćna a nije imao ko da
donese hranu njoj i djetetu.
Prije svakog polaska poljubila je svoje dijete jer nije znala hoće li ga ponovno vidjeti
živog na vratima svoga stana.

Kada je granatiranje konačno prestalo izašli smo vani i stražari su nas poveli da
nastavimo sa poslom. Vani se još nije spustila prašina a na vrhu zgrade u čijem smo bili
podrumu, veliki krater na jednom stanu napravio je udar granate te se vidjela
unutrašnjost samog stana. Po asfaltu su se nalazile krhotine i repovi od granata te veliki
komadi fasade, cigle i prašine.
– Jeste li živi? Pitao nas je stražar koji nas je čuvao tamo gdje smo gradili bunker.

– Evo jesmo, dobro je rekao je P. jedan od mladića koji je radio sa nama.

– Gdje mi je majica? Upitao sam stražara jer nije bila na mjestu gdje sam je ostavio.

– Evo sklonio sam je ovdje, nemoj da ti ovo vide u majici stražari na Heliodromu. Nećeš se dobro provesti, rekao je stražar.

– Potrudit ću se da ne vide. Odgovorih.

Nastavili smo sa poslom i obzidali smo bunker u dobroj mjeri. Visina je bila negdje oko
metar i tridesetak centimetara. Jedan od mladića se naslonio i rekao:
– Uh što prži, samo da nije ovako vruće. A onda pod njegovom težinom zid bunkera se

Urušio. Na zemlji je sada bilo neki dvadesetak vreća na gomili.

Kada sam to vidio nisam znao dali da se smijem ili da plačem jer je to sve trebalo opet

skloniti pa opet lijepo vratit kako je bilo.

– Brže sklanjajte doći će onaj peder pa će vas maltretirati. Mislit će da ste to namjerno
uradili!!, reče nam dobroćudni stražar.
Dok je sunce nemilice pržilo uspjeli smo srediti sve kako je bilo i ozidati još nekih dva reda vreća.
Nismo završili ali došao je drugi stražar i rekao da se spremimo za povratak. Za danas
je bilo završeno.
Sada je moja briga bila kako prenijeti cigarete i konzervu.
Onako mlad to je za mene bio i jedan vid nestašnog izazova. Međutim to je bio
opasan poduhvat.
Nikada nisi bio siguran na kakvu ćeš osobu naići.
Prije našega povratka stražar nas je prebrojao te smo se vratili natrag u sabirni centar pa smo tako stajali na platou Heliodroma postrojeni.
Cigarete sam stavio oko struka ispod pantalona te se nisu vidjele. Držao ih je opasač koji sam nosio na farmericama. Konzervu sam zamotao u majicu i izgledalo je kao da je držim u ruci. Međutim da je stražar malo pažljivije pogledao sigurno bi primijetio da je nešto u nju zamotano. Na moju sreću to se nije desilo.
Prozivali su nas sa popisa koji su napravili prije našega polaska na prisilni rad i tada smo ušli na svoj sprat.
Ljudi na spratu su se umirili i sa pogledom na etažu na koju trebamo izaći svako je tražio svoga pogledom i strepio dok ga ne ugleda.
Potražio sam oca koji je blijed sjedio u hodniku.
– Hej sine, vratili ste se hvala Bogu. Rekao je drhtavim glasom.
– Ma povraćao je cijelo vrijeme, pozlilo mu je kada su vas odveli. Reče stari krojač.
– A Muhamed me bogami spasio, tješio da će te doći i vodio do klozeta kada mi se povraćalo. Reče otac drhtavim i iznemoglim glasom.
– Ma ništa nije jeo, od straha i tuge za vama, samo je pušio a to nije dobro. Reče Muhamed.
– E hvala vam što ste ga pripazili. Rekao sam čovjeku. Starom Mostarcu i ljudini.
Uzeo sam majicu i iz nje izvadio riblju konzervu.
– Evo stari jedi, pronio sam ti je nekako. Rekoh na brzinu.
– Ne mogu ja sine, dadni nekome drugom ko može da jede. Odgovorio je otac a u isti tren držao se za lijevu stranu leđa iznad bubrega.
– Što se to držiš za leđa, upitah ga.
– Ma došli su bili po novu turu ljudi da ih vode na rad i ja upitao jednog od vojnika zna li kad bi se vi mogli vratiti a on me okrenuo i udario nogom u leđa.
Tada sam zašutio i nisam znao šta da mu kažem.
Ipak je malo živnuo kada je postao svjestan da smo se vratili živi i zdravi.
Razmišljao sam o tome, kakav to moraš biti čovjek da bi udario stariju i nemoćniju osobu a uz to ti se fino obrati sa najobičnijim pitanjem.
Kakav je to gnjev u čovjeku da drugoga udariš iz čista mira!!?
Uniforme su za vojnike koji se časno bore u rovu jedan protiv drugoga i to je naravno fer borba. Svim onim koji koriste nadmoć nad ne jačim od sebe, oduzeo bih uniforme jer kaljaju čast pravoga vojnika koji poznaju ratne norme.
Isto tako što se tiče današnjeg ratovanja i njegovih običaja, rijetko da ih se igdje pridržavaju.
Sjećam se priče, Muhamed s. a. v.s., prilikom jedne borbe kada ga je upitao jedan od njegovih ashaba:
– Šta da radimo sa zarobljenicima?
– Nahranite zarobljenike!
– Ali nemamo ni mi dovoljno hrane, rekao je njegov prijatelj.
– Nahranite i dajte im vode, podijelite sa njima, opet je Muhamed ponovio.

Konzerva koju sam donio, dao sam svome amidži.
Kasnije sam vidio da je tu konzervu jelo nekih četiri ili pet ljudi. Okupljeni oko te konzerve izgledali su kao da jedu pečeno janje, onako ozarenog lica i sa nekim sitnim smiješnim dosjetkama.
Poslije mojeg dolaska saznao sam i da je jedan od ljudi Sa Gradske ranjen snajperom u vrat.
I njega su odveli na prvu liniju.
Prilikom probijanja jedne rupe u zidu, koja je trebala služiti kao puškarnica, odmah poslije izbijanja cigle, bio je pogođen. Odveden je u bolnicu da mu saniraju ranu.
S obzirom na one koji su izgubili život pri prisilnom radu na prvoj liniji, on je dobro prošao.
Ali ja sam se stalno pitao zašto je do ovoga uopšte trebalo da dođe.
S obzirom da smo se redovno odazivali na poziv za ratište protiv Srbočetnika, i da smo bili uzorni građani koji nismo pravili neke nacionalističke ispade, ovo nam se nije trebalo desiti.
Međutim znam da je postalo gore prilikom sukoba Armije BiH i HVO-a. Napetost je konstanto rasla.
Sjećam se, dok su ti sukobi uzimali maha, da sam tada bio na Drenovcu ali u selu gdje smo bili stacionirani. Odradio sam smjenu sa svojom grupom i vratili smo se u selo.
Vani je jedna grupa za stolom pijuckala i igrala karte. Onda su se počeli šaliti i iz te šale krenule su uvrede. Postalo je napeto i komandir druge bojne je naredio da svi Muslimani odu svojim kućama.
To je bio pametan potez jer je jedna usijana glava mogla doprinijeti eskaliranju sukoba i krvoproliće.
Tu u Drugoj bojnoj bilo je ljudi koje sam upoznao i bili su sasvim prijateljski raspoloženi.
Sjećam se dosta njih ali jedan momak mi je bio posebno drag.
Bio je to Ivica Miočević. Komandir naše desetine i pristojan momak. Jednom je rekao da treba otići obići ljude na položaju tek onako.
Pitao je da li neko želi krenuti sa njim. Niko se nije javio. Vidio sam da niko ne želi pokvariti svoj odmor pa sam se javio jer mi je bilo prilično dosadno i želio sam da ubijem vrijeme.
Preskakanjem po kamenu i obraćajući pažnju da ne naiđemo na neku protivničku izvidnicu pričao mi je o sebi.
Rekao je da je odgojen u sirotištu. Nije znao ko mu je otac i majka. Bio je to fino odgojen momak a meni se zahvalio i rekao da sam častan i hrabar čovjek.
Pri povratku mi je rekao:
– Sa tobom bih se usudio udariti i na Ruse.
– Odakle ti znaš, kad zapuca onda se tek vidi kakav je ko, našalio sam se.
– Znam, znam odgovorio je hladno.
Kasnije sam se smijao radi rečenice: Sa tobom bih se usudio udariti i na Ruse.

Navečer, dok se bližilo vrijeme spavanju, pogledao sam kako je moj otac a i braća.
Otac se oporavio a braća su bila vidno umorna i istraumirana zbog onoga što im je donio ovaj dan. Na njihovim licima nije bilo više onoga mladalačkog osmijeha koji ih je nosio.
Mislim da su u jednom danu ostarili deset godina. Možda kao i ja sam, jer nisam mogao vidjeti svoje lice.
Od toga dana moja braća nisu se više smijala kao ni ja. U stvari znali smo se ponekad nasmijati ali nije to bio onaj smijeh od srca.
Taj osmijeh je bio umjetni zbog pomisli na to gdje se nalazimo i iščekivanje sljedećeg dana.
Nismo znali šta nas čeka.
Nismo znali hoćemo li biti opet odvedeni u Šantićevu ulicu.
Nismo mogli znati hoćemo li se vratiti.
Tu su vrebale mnoge opasnosti kojima smo bili otvoreno izloženi.
Nesnosna vrućina, zalutali metak sa druge strane, granate i pojedini razulareni bojovnici nad kojima nije bilo kontrole.

Dok su svjetla bila pogašena pred spavanje, ležali smo poredani kao sardine jedan do drugoga na dekama koje nisu bile dovoljne da ublaže tvrdoću parketa ispod nas.
Ni jedan položaj tijela mi nije odgovarao.
Sada su mi problem pravile rane na ramenima koje sam zadobio od nošenja teških i tvrdih vreća.
Ipak umor i san su uradili svoje.

343 Posjeta 3 Posjeta danas
News Reporter