Istina o bosanskom “Karađorđevu”

Dok je rat u Hrvatskoj buktio, Radovan Karadžić sastao se sa Matom Bobanom u Mostaru, početkom jula mjeseca 1991. godine. U delegaciji sa Karadžićem bili su sarajevski profesor književnosti Nikola Koljević, te Momčilo Mandić, budući šef paljanske policije. Svojim automobilom odvezao ih je Slavoljub Avdalović zvani Belko, neobična pojava u ovim srpskohrvatskim dogovorima.

Ovaj Srbin, rodom iz Gacka, bio je direktor uspješne sarajevske firme “SIB”, koja je prodavala proizvode srbijanskih i bosanskih tepihara…

Radnici SIB-a dobro se sjećaju čestih dolazaka neobičnih gostiju kod njihovog direktora,u kojima će tek kasnije prepoznavati lidere SDS-a Radovana Karadžica,Velibora Ostojića, Aleksu Buhu i Biljanu Plavšić.

Sljedeći pregovori između Karadžića i Bobana održani su u Gracu 6. maja 1992. godine. Boban je tražio sastanak na Brijunima, a Karadžić je to odbio zbog “ružnih asocijacija i predložio Herceg Novi – Grac u Austriji, gdje su se delegacije već sastajale mjesec i po dana prije. Karadžić je ovaj datum – 6. maj- utanačio kad je vjerovao da će njegova armada umarširati u Sarajevo, glavni grad BiH. Tu je svoju tajnu saopćio Bobanu u dogovorima oko njihovog susreta. Ofanziva njegovih četnika je doživjela potpuni slom,tri dana prije nego što će se održati skup u Gracu, pa je Karadžić otišao u Austriju sa daleko manje samopouzdanja.

I prvi i drugi sastanak u Gracu pripremio je Mićo Mihajlović, bogati banjalučki Srbin, koji je u Austriji imao moćnu trgovačku firmu. Prema pisanju”Slobodne Bosne” Mihajlović je bio čovjek KOS-a i sve poslove razvio je upravo uz pomoć ove kontraobavještajne službe. Čovjek sa hrvatske strane bio je Vlatko Radišić, opet bivši udbaš, sa dvadesetak godina staža u državnoj bezbjednosti Bosne i Hercegovine i nekoliko godina staža u ministarstvu inozemnih poslova. Radišić je, čak, bio jugoslovenski konzul u Gracu. Mihajlović i Radišić su imali tijesnu poslovnu saradnju i sarađivali su mnogo prije rata u bivšoj zajedničkoj državi. Dakle, ta dva čovjeka organizirali su susret između bivših saradnika iste kontraobavještajne službe – Bobana i Karadžića. O ulozi Mića Mihajlovića u Bosni i Hercegovini desetine stranica ispisao je Hrvoje Šarinić u svojoj knjizi pregovora sa Miloševićem. Sve bi prošlo kao tajna da Bobana i Karadžića nije na aerodromu slučajno presrela jedna austrijska TV ekipa. Boban je došao sa automobilom čije su registarske tablice “ZG 475 – D” simbolično pokazivale ko ga je poslao na pregovore sa Srbima.

Za seriju BBC-ija “Smrt Jugoslavije” Karadžić je objašnjavao dogovore u Gracu:

“To je bio jedan vrlo koristan razgovor. Boban je smatrao da Hrvati treba da se koncentrišu na svojim teritorijama”…Karadzić je zatim izrekao par zaključaka iz svih ranijih dogovora njega i Bobana: “Došli smo do saznanja da postoje neke teritorije koje su sporne, ali da ne vrijedi da momci ginu za to. Niti ćemo mi Srbi dobiti sve sto želimo, niti će Hrvati dobiti sve što žele”.

Istina je,medutim, da se raspravljalo o predaji Posavine i, tada aktuelnim razmjenama Jajca za Trebinja i teritorija u zaledu ovog grada za Prevlaku.

Boban je na ove pregovore sa Karadžićem i Koljevićem vodio člana Predsjedništva BiH Franju Borasa i Iku Stanića, narodnog zastupnika u Parlamentu BiH iz Posavine.

Boban se u seriji BBC-ija “Smrt Jugoslavije”, sjećao majskog skupa Gracu 1992.,ali je to neartikulirano iskazao:

“Sastanak je trajao u smislu da su Srbi kazali da je njihova vojna opcija da granica Srbije mora biti rijeka Neretva”.

Dogovori su, dakle, bili na račun trećeg naroda – Bošnjaka.

Izdato je službeno priopćenje sa ovog sastanka, potpisano od Bobana i Karadžića i ono je ostalo nepoznato javnosti u Bosni i Hercegovini:

“Odlučni smo da se sva sporna pitanja, uključujući razgraničenje dviju konstitutivnih jedinica, hrvatske i srpske u Bosni i Hercegovini, riješe miroljubivim sredstvima i dogovorom, predstavnici hrvatske i srpske nacionalne zajednice utvrdili su da, u odnosu na radnu mapu o razgraničenju, postoje nesuglasnosti u sljedećim slučajevima:

“U gradu Mostaru srpska strana smatra da granicu predstavlja rijeka Neretva, a hrvatska strana smatra da je cijeli grad Mostar u hrvatskoj nacionalnoj zajednici.

Južno od Mostara hrvatska strana smatra da u hrvatsku nacionalnu zajedinicu spada područje određeno 1939. godine, tj. granica Hrvatske banovine. Srpska strana smatra da je granica izmedu hrvatske i srpske jedinice granica rijeka Neretva.

Obje strane su saglasne da su razgraničenje dvije konstitutivne jedinice na području Kupresa kao i u Bosanskoj Posavini (Derventa, Bosanski Brod, Bosanski Šamac, Odžak, Orašje, Modriča i Brčko) vodi o kompaktnosti prostora i komunikacijama.

Obje strane su odlučne ustrajati na principima usvojenim na konferenciji Evropske zajednice o BiH, te temeljem toga suglasne su da u određivanju spornih i drugih područja poštuju dogovorene kriterije za definiranje nacionalnih teritorija uz arbitražu Evropske zajednice.

Ovim dogovorom prestaju razlozi za prekid Konferencije Evropske zajednice o BiH, te obje strane traže hitan nastavak Konferencije. Insistira se da se arbitražno razgraničenje izvrši u dogovorenom roku do 15. maja 1992.godine.

Slijedom naprijed dogovorenog prestaju razlozi za oružane sukobe izmedu Hrvata i Srba na cijelom teritoriju BiH. Objavljuje se sveopće primirje pod kontrolom EZ, koje stupa na snagu 6. maja 1992. godine u 24 sata”, stoji u dogovoru iz Graca.

Čak i u ovoj izjavi jasna je trgovina teritorijama. Najprije kad je riječ o Mostaru, gdje su Bošnjaci većinsko stanovništvo, prema popisu iz 1991. godine.

Od 15. maja će samo naivna hrvatska mladost, kretati u vojne akcije protiv Srba do kraja juna 1992. i uglavnom ginuti. Od juna više neće ni greškom biti ispaljen niti jedan metak između srpske vojske u BiH i HVO-a.

“Kompaktnost teritorija i komunikacija u Posavini” se odmah počela dokazivati na terenu, prodajom ovog područja Srbima.

Stipe Mesić u svojem haškom svjedočenju govori o Bobanovim uvjerenjima nakon povratka iz Graca:

“Boban se vratio i rekao kako nema vise neriješenih pitanja između bosanskih Hrvata i bosanskih Srba” 148)

Grac je bio daleko više od onoga što se prikazivalo u službenom priopćenju. Već ranije su dvije zajednice, srpska i hrvatska, odredile svoje ekskluzivne prostore u Bosni i Hercegovini, Srbi u svojim autonomnim oblastima, Hrvati u Herceg – Bosni. Rusmir Mahmutćehajić je matematicki tačno odredio te prostore:

“Te dvije strukture gotovo potpuno prekrivaju Bosnu i Hercegovinu: prva obuhvaća 32.222 kvadratna kilometra (62,94 posto teritorija), a druga 10.689 kvadramih kilometara (20,88 posto teritorija),pri čemu se na jos 6.468 kvadratnih kilometara (12,63 posto teritorija) preklapaju,sto znači da toliki prostor svaka od njih svojata samo za sebe, povrh već navedenog postotka, dok izvan njihova obuhvata ostaje samo 1.818 kvadratnih kilometara,odnosno 3,52 posto teritorije BiH.” 149)

“Za ovaj mali prostor je predsjednik HDZ BiH Mate Boban jednom cinično rekao da se i Muslimanima mora nešto ostaviti kako bi se imali gdje pokapati i urediti groblja” 150)

Nakon ovog susreta u Gracu, prema svjedočenju Božzidara Vučurevića, daleko važniji sastanci dogodili su se u Herceg Novom. Hrvati su odmah pristali:“Može kad je Herceg”, rekli su.

“Riječ je o sastancima hrvatskih i srpskih izaslanstava iz bivše BiH u policijskom odmaralištu pokraj Herceg Novog. Ondje su dolazili, uz Matu Bobana,Jadranko Prlić, general Ante Roso, a sa srpske strane uz Radovana Karadžića, Momčilo Krajišnik, Nikola Koljević i generali Mladić, Gvero, Milovanović…

Raspravljalo se o mnogim važnim političkim i vojnim pitanjima, vojnoj pomoći Vojske Republike Srpske HVO-u, u sukobu s Muslimanima, Ponešto od toga je i ostvareno na području Žepča, Mostara i Brčkog”, rekao je Božidar Vučurević.

148) Svjedočenje S. Mesica pred Tribunalom u Hagu, 19.april,1997.

149) Kriva politika, Radio Kameleon, Tuzla, 1998.,str.101.

150 Rat, Dani, Sarajevo, 1999.,str.172

Prema Vučureviću, jedan od ovih sastanaka trajao je punih devet sati 151).

Nakon sastanka u Gracu i Herceg Novom, jedan od navažnijih sastanaka bosanskih Srba i Hrvata, održan je na neutralnom terenu, u mađarskom gradu Pečuhu, 20. aprila 1993. godine, četiri dana nakon napada HVO-a u srednjoj Bosni i masakra nad bošnjačkim stanovnistvom u Ahmićima.

U pregovaračkom timu Vlade HR Herceg – Bosne bili su predsjednik Vlade HVO-a Jadranko Prlić i Jozo Marić, funkcioner HDZ-a i nekadasnji gradonačelnik Gruda. Na sastanku je potpisan dokument o dogovorima nazvan “Promemorija”.

Raspravljalo se o hrvatskosrpskim političkim i vojnim odnosima na prostoru Bosne i Hercegovine i tada je po prvi put dogovarana otvorena i jedinstvena vojna saradnja u borbi protiv Armije BiH…

U Pečuhu je prvi put pregovarano o razmjeni stanovništva, tačnije porodica koje su, kao manjina, ostale na teritoriju Herceg-Bosne ili Republike Srpske, kojem, rečeno je,“ne pripadaju”. Razgovaralo se o separatnom miru, koji je značio da će neke jedinice HVO-a ostati saveznici Armije BiH, te da će nešto kasnije to savezništvo biti iskorišteno za “izdaje” i “lakša srpska osvajanja teritorija pod kontrolom Armije BiH”.

Razgovaralo se u Pečuhu, čak, i o privrednoj saradnji. Bilo je na ovom sastanku i nekih nevjerovatnih odluka, poput Sporazuma o platnom prometu. Dogovorena je saradnja u oblasti energetike. Odmah nakon ovog dogovora u Mađarskoj, u jednoj baraci, napravljenoj na neutralnoj teritoriji izmedu Trebinja i Dubrovnika, otpočet će pregovori izmedu dubrovačkog gradonačelnika Josipa Poljanića i prvog čovjeka Trebinja Božidara Vučurevića o puštanju vode iz Goričkog jezera u protočnu hidroelektranu “Plat”. Dubrovnik će ubrzo dobiti struju, a Herceg Novi vodu za piće.

151) Srđan Španović, Božidar Vučurević: “O svojim interesima u BiH Hrvati i Srbi nisu pregovarali samo u Gracu, važniji su kasniji tajni pregovori u Herceg Novom izmedu Bobana, Prlića i generala Rose s Karadžićem, Krajišnikom i Mladićem!”, Nacional, 22.sept,1997.,str. 10.-11.

Poslije ovih uspješnih privrednih poteza, u više navrata, u policijsko odmaralište Njivice kraj Herceg Novog dolazile su delegacije bh. Hrvata i Srba i to su bili, šalili su se gosti, tradicionalni susreti. Tamo su dolazili Mate Boban, Jadranko Prlić i general Ante Roso sa hrvatske, a Radovan Karadžić, Nikola Koljević, Momčilo Krajišnik i generali Ratko Mladić, Milan Gvero, Manojlo Milovanović sa srpske strane. O tim su skupovima nešto kasnije pisali nezavisni hrvatski listovi, ne otkrivajući detalje iz razgovora.

Na jednom od susreta Mladić se glasno šalio na račun dvostruke igre koju su vodili Hrvati. U jednom kraćem razgovoru, koji su, u ljeto 1992. s njim napravili novinari srpske televizije negdje na položajima iznad Sarajeva, Mladić je spomenuo te svoje susrete sa hrvatskom stranom:

“Vi ste naučili na dvije stolice sjediti”, prigovorio im je.

Nasmijali su se i nisu mu ništa odgovorili. Mladić je na ovom susretu otvoreno govorio kako je osvojio hrvatsko selo Kijevo:

“Čuo sam da je hrvatska televizija prestala sa propagandom protiv mene”, rekao je, a zatim dobacio: “Bojim se da će mi zbog toga pasti rejting kod ovih mojih”…

U selu Čelebić, izmedu Livna i Grahova, 12. juna 1993., sastale su se delegacije RS i Herceg-Bosne, koje su predvodili Jadranko Prlić, predsjednik Vlade tzv. Hrvatske republike Herceg -Bosne i Vladimir Lukić, predsjednik Vlade tzv. Srpske republike.

“Ovaj sastanak sam iskoristio” izjavio je novinarima srpske televizije Jadranko Prlić, “da u ime hrvatske strane zahvalim narodu Republike Srpske na pomoći koju je pružio hrvatskim civilima i hrvatskim bojovnicima koji su morali zbog napada muslimanske vojske da napuste bojište Travnika”.

“Dogovorili smo se o slobodnom kretanju civila, da mogu prelaziti sa jedne teritorije na drugu. Razgovarali smo o i slobodnoj razmjeni imovine”…, izjavio je na srpskoj TV Vladimir Lukić.

Za svaki slučaj i Karadžić je 9. juna 1993. poslao naredbu srpskoj komandi u Travniku, da pripaze na bojovnike HVO-a.

O vojnicima HVO-a koji su se na Vlašiću predali srpskoj vojsci, general-bojnik Milivoj Petković je srpskoj TV izjavio, uz svoj stalni smješak:

“Već ste sami izvještavali da ste ih primili i pomogli. Prema tome, nakon njihovog zadržavanja, jedan drugi tretman ne bi bio u vezi sa onim što ste rekli. Prema tome, za mene su oni civili, a jesu u uniformi. Ja se nadam da će se oni tretirati kao civili i da će oni doći kod nas”.

Novinar je odmah nakon toga izvijestio kako su, u skladu sa ovim dogovorom, sutradan 13. juna, pušteni svi bojovnici i kako je zatvoren prihvatni centar na Manjači. Godinu dana prije, u tom “prihvatnom centru” ubijani su i mučeni uglavnom Bošnjaci, ali i velik broj krajiških Hrvata. Nakon TV snimka konclogora na Manjači, koji je užasnuo svjetsku javnost, sada se pokazivala “humanost” Karadžićevog režima. Ova put bili su humani prema svojim saveznicima.

Sastanak u Čelebiću bavio se, ipak, važnijim pitanjima,nego što su to bojovnici HVO-a na Manjači. O tom poslu “slobodne razmjene ljudi i imovine” već je govorio Vladimir Lukić. O “humanim preseljenjima” govorit će se u ovoj knjizi na sljedećim stranicama.

Sastanak posebnih delegacija, koje će se dogovoriti o “humanom preseljenju”, odrzat ce se na istom mjestu 13. juna,dan nakon sto su se o tome dogovorile vlade ovih paradržava.

Dvije strane imale su redovne susrete svakog mjeseca, pa su, pored sastanaka u Herceg Novom, počeli i skupovi u okolini Bosanskog Grahova. Mnoge gledaoci u BiH se sjećaju da je na srpskom dnevniku, vodio ga je novinar Risto Đogo, jedne večeri dopisnik “SRNE” bio Smiljko Šagolj, koji je izvjestio da su “visoke delegacije postigle visok stupanj suglasnosti glede budućih odnosa”.

Septembra 1993.godine,u jednom hotelu u Herceg Novom, sastali su se predsjednik Vlade Republike Srpske Vladimir Lukić i tadašnji predsjednik Vlade Herceg Bosne Jadranko Prlić. Na ovim sastancima se razgovaralo o diplomatskim, privrednim i trgovinskim odnosima izmedu dviju država, nastalih, kako je rekao Prlić “nakon raspada bivše Bosne i Hercegovine.” U Prlićevoj delegaciji tada su bili Vladimir Šoljić, Bruno Stojić, Ivo Lučić.152)

U Banja Luci je 3. oktobra 1993. zasjedala Vlada tzv. Srpske republike, a zatim je Vladimir Lukić nakon zasjedanja primio delegaciju Herceg Bosne, koju je opet predvodio predsjednik Vlade Jadranko Prlić, koji za srpsku TV tada izjavljuje:

“Ostvario sam jednu svoju želju, koju sam imao već duže vremena,i drago mi je što su se stekli tehnički, a vjerovatno dijelom i neki politički uvjeti da dođem u posjetu Banja Luci”… “Banja Luka jeste grad koji treba i mora da živi, u kojem gospodarstvo treba pokrenuti što prije… Kriza ekonomska jeste velika i ona je propratna pojava rata. Ljudi teško žive i ljudima je, kao uostalom i svim ostalim ljudima na prostoru bivše Bosne i Hercegovine stalo da rat što prije završi”.

152) Da li je Dejtonska Bosna dogovorena u Gracu, Slobodna Bosna, 14.dec. 1997,str:63.-65.

Razgovorima delegacija prisustvovao je banjalučki biskup Komarica, sjedeći na počasnom mjestu, izmedu Prlića i Lukića. Samo mjesec dana kasnije biskup Komarica priznat će štetu od ove Prlićeve posjete, koja je pogoršala položaj Hrvata u Banja Luci. Na ovim pregovorima sa hrvatskom stranom, u delegaciji Srpske republike učestvovao je i Milorad Dodik, kasniji premijer ovog BH entiteta.

Sedmog novembra 1993. godine uslijedio je sastanak u Velikoj Kladuši izmedu predsjednika vlada Srpske republike, HR Herceg Bosne i AP Zapadna Bosna, Vladimira Lukića, Jadranka Prlića i Zlatka Jusića. Sastanku je prisustvovao i predsjednik autonomne pokrajine Fikret Abdić. Tada se dogovaralo o otvaranju saobraćajnica, privrednoj saradnji i o tome je potpisana izjava. Nakon ovog sastanka odmah će biti otvoren čuveni Abdićev koridor od Kladuše do Karlovca, kojim će krenuti hrana i nafta za AP Zapadnu Bosnu, I ponajviše za tzv. Srpsku republiku.

Prlic i Lukić su se, ponovo, 24.novembra 1993. godine sastali u okolini Bosanskog Grahova i opet razgovarali o razvoju odnosa paradržava Srpske i Herceg Bosne.

Dva mjeseca kasnije, u selu Pržinama kod Bosanskog Grahova, 25. januara 1994. godine ponovo su se sastali predsjednici vlada Republike Srpske i Hrvatske Republike Herceg Bosne Vladimir Lukić i Jadranko Prlić. Razgovaralo se “o uspostavi trajnog mira i zaključeno je da nema niti jednog pitanja koje se ne može riješiti mirnim putem između ove dvije strane. Izvještač je prenio da su se bosanski Srbi i bosanski Hrvati “dogovorili o uspostavljanju trgovinskih odnosa, carina, protoku informacija i posebno oko razmjene civila i ratnih zarobljenika i transporta humanitame pomoći. Delegacije su se dogovorile da se do 15. februara otvori ured Srpske republike u Mostaru, odnosno ured HR Herceg Bosne na Palama”.

Dakle, uporedo sa pregovorima u Ženevi i Zagrebu izmedu delegacijia SRJ i R Hrvatske, traje živa politička aktivnost njihovih poslušnika u Bosni. Svi na neki način žele konzervirati stanje i govore o miru, u očekivanju nekih boljih vremena za njihove velikodržavne projekte. Dok se uveliko govori o akciji NATO-a na srpske položaje oko Sarajeva iu Bosni i Hercegovini, Beograd i Zagreb, a istovremeno Pale i Grude, pokušavaju stalnom diplomatskom komunikacijom umrtviti ovu akciju međunarodne zajednice i dokazati kako je rata bilo dovoljno i kako je vrijeme za definitivan mir.

Početkom 1994. godine zahuktala se američka inicijativa za stvarane Federacije Bošnjaka i Hrvata u BiH. Ali sastanci u Herceg Novom i oko Bosanskog Grahova održavani su i nakon Vašingtonskog sporazuma.

Malo su poznati pregovori hrvatske i srpske strane u Berkovicima, iznad Stoca, gdje je godinama kasnije, i nakon Vašingtonskog, pa i nakon Dejtonskog sporazuma, cvjetao sverc izmedu Republike Srpske i Herceg Bosne. Nije gotovo bilo dana u prvoj polovini 1993. godine da petnaestak kamiona ne ode na jednu i na drugu stranu. Kada su borci iz stolačke brigade Armije RBiH “Bregava” na prevaru zarobljeni od HVO-a, počelkom augusta 1993., zatim odvedeni u logore, a njihove žene i djeca protjerani prema Mostaru, srpsko-hrvatski biznis je tek tada mogao nesmetano procvjetati. Uporedo sa biznisom održavani su stalni dogovori. Prema svjedocima, dva puta sedmično; utorkom i petkom, na liniju razgraničenja stizala je delegacija Herceg Bosne, koju je najčešće predvodio Ivan Bender. Španski bataljon je bio zadužen za pratnju i prijevoz pregovarača. Na liniji razgraničenja delegacija Herceg Bosne bi sačekala, dok vojnici HVO-a sklone mine sa asfalta, a zatim nastavljala dalje u transporterima UN-a. Ponekad bi se pregovarači vraćali nakon samo sat vremena, a ponekad bi ostajali do kasnih večernjih sati. Sa pregovaračima iz Herceg Bosne vožen je na kamionu ogroman blindirani apartman, u kojem se nalazio namještaj za ugodan boravak gostiju. Ovaj putujući apartman značio je za goste iz Herceg Bosne da neće bit prisluškivani, a na drugoj strani omogućavao diskreciju. Zbližavanje pregovarača svakim danom je napredovalo, pa su španski vojnici u povratku počeli prevoziti u svojim transporterima, zajedno sa pregovaračima, desetine kesa napunjenih čuvenim hercegovačkim sirom i kajmakom. Vučurević je tako pokazivao dobru volju prema svojim kolegama iz Herceg Bosne.

Konačno, mogao je kajmak i sir poslati svom “velikom prijatelju Mati Bobanu”, kako je već rekao novinaru Srđanu Španoviću.

bosnaglobal.net

745 Posjeta 1 Posjeta danas