Šta je sevdalinka
U odgovoru na pitanje šta je sevdalinka, dr. Muhsin Rizvić je još 1969. godine u svom tekstu „O lirsko-psihološkoj strukturi sevdalinke, kazao, pored ostalog i ovo:
„Sevdalinka, prema tome, nije prosto pjesma o ljubavi, ona je pjesma o sevdahu. U tome ja sadržana njena specifičnost i suština. Ona je pjesma slavensko-orijentalnog emocionalnoog ophođenja i spoja, orijentalnog- po intenzitetu strasti, po sili i potencijalu senzualnosti u njoj, slavenskog- po snatrivoj, neutješnoj, bolnoj osjećajnosti, po širini njene duševnosti.
Po svom poetskom karakteru sevdalinke imaju u sebi ponešzo od bitnosti balade, njenu zamračenu tragiku bolnog osjećanja koje je ostavio neki povod ili događaj.Razlika je u tome što sevdalinka nema radnje u njenom izrazitom razvoju i dinamičnom toku, nego samo u podsvijesti događaj-zgodu, u njegovoj sažetosti i prostranosti, više kao povod i rezime,Muhameda Ždere Sevdah Bošnjaka(439 sevdalinki sa notnim zapisima), u kojoj se nalaze i neke od pjesama iz ovoga izbora, to će Bošnjaci( a i ostali kojima je sevdalinka prirasla za srce) sa ovim dvjema knjigama, ako ništa drugo, imati ovo blago zapisani i sačuvano od definitivnog nestanka.
Međutim a to se mora na kraju konstatovati, kako je potpisnik ovih redova imao priliku vidjeti rukopis neposredno prije štampanja, to on i na ovom mjestu navodi primjedbu što su neke od tih sevdalinki „opterećene“ odrđenim prepjevima odnosno ponavljanjima određenih, posebno uvodnih, stihova po dva ili tri puta, ili „proširene“ ubacivanjem nekih drugih izraza, što nije slučaj sa moskovskim izdanjem i što je neko naknadno dodavao, a što opterećuje tkivo same pjesme i remeti njenu cjelokupnu strukturu. Kako će neki interpretator ili pjevač izvoditi ili pjevati neku od ovih sevdalinki, to je do njegovog umijeća( a objavljuju se i notni zapisi), pa nema nikakve potrebe da mu se na ovakav način to sugeriše“.
Rodi majka do devet sinova
Rodi majka do devet sinova,
Rodila ih i odgojila ih.
Jednake im haljine rezala,
Jednake im ate kupovala.
Ali Bog dade,teški pomor dođe,
Te pomori svih devet sinova.
Majka plače, nikad ne prestaje.
Ne kopa ih u zeleno groblje,
Već ih kopa u zelenu bašču,
U đul bašču pod žutu narandžadu,
Svako im je jutro izlazila.
Jedno jutro zorom podranila,
Kraj mezara tužno govorila:
-Ale,Tale, moje grdne rane,
Haso, Huso, i srce i dušo,
Ibrahime, moj najmlađi sine,
Moj Osmane, moj zeleni bostane,
Moj Vehbija, moj mili Mehdija,
Jesu l’ vama javor tahte teške,
Jesu li vam suvaldžije česte?
Neko joj se iz mezarja javlja:
„Nisu nama javor tahte teške,
Niti su nam suvaldžije česte,
Već su teške djevojačke kletve,
Kada kunu, crna zemlja tone,
Kad zaplaču i Bogu je žao!
Turundža je kraj Dženneta rasla
Turundža je kraj Dženneta rasla,
Kraj Dženneta i kraj Džehennema,
Na Džehennem grane naslonila.
Ona gleda nasred Džehennema
Kako gore dva mlada bećara,
Oni što su cure ostavili.
Poručuju dva mlada bećara:
-Selam ćeš nam našim jaranima,
Što gledaju nek ne ostavljaju,
Jer je teška đevojačka kletva:
Kad uzdahne- do neba se čuje,
Kad zaplače- i Bogu je žao!
Izvor:TAKVIM za 2002(1422/1423.H.G.
Priredio:Kemal Mahić
Turundža, vrsta naranče