MEMNUNA – „ LIJEPE PISANE RIJEČI“, uz dan učitelja / učiteljica / World teachers day

Objavljeno 5.oktobar 2016 g.

Ključne riječi: ljepota, ljubav, djeca, cvijeće, knjige, poezija, učiteljica, Posavina, šarm, osmijeh, anđeo i anđeli.

U francuskom jeziku postoji sintagma „les belles lettres“ što u prijevodu znači „lijepe pisane riječi“.Tako u romanskim jezicima postoje riječi koje mi koristimo kada nam u našim jezicima nedostaje odgovarajući izraz kojim bi izrazili svoju ljubav i poštovanje prema dragim osobama koje zavrijeđuju našu naklonost.Ta naklonost može da odražava povjerenje,ljubav,drugarstvo,prijateljstvo i sve ono što čovjeka uzdiže na pijadestal kultiviranog bića sa svim atributima koji ga čine civiliziranom osobom.

Te „lijepe pisane riječi“ upućujem ,ovoga puta,našoj sugrađanki Mahić Memnuni,rođenoj Ćašković,kćerki Ehlimane i Ređepa,rodom iz Bosanskog Šamca.

Memnuna,hipok. Nuna(ar.)=zadovoljna

U nekoliko navrata sam doticao lik naše Memnune,u tekstovima, koji su bili posvećeni raznim događanjima i kulturnim manifestacijama.Ovoga puta nije riječ o događanjima nego o liku i „profilu“ naše prijateljice,komšinice,učiteljice,majke i sada već „majkice“ ili nane.

Bosanski Šamac je grad iz Bosanske Posavine čije ime zaokuplja razne političke emocije.Poznavajući Memnunu mogu samo pomisliti o košmaru njenih misli na spomen njenog rodnog grada.

Ko je uticao da mi njeni sugrađani dobijemo takvu osobu u Ljubuškom?

Je su li to već pomenuti njeni roditelji?

Je li to njen Ređo za kojeg važi nadahnuće:“Očeva dobrota je veća od planine“!?

Je li to ravna Posavina sa obrisima Save i njenih obala?

Je li to gimnazija u Gradačcu koju je Memnuna pohađala i završila?

Smatram da su svi ovi „mirisi iz Bosne“ ukrasili i zamirisali prostore gdje se Memnuna kretala ljubuškim koordinatama.

Mirisi i okusi su se prenijeli i na njenu djecu:Denisa,rah. Mirzu,Adu i Ernu,pa okupljena familija Mahić „miliše“ na đulbešećer i miomirise ružičnjaka.Ali „ništa u životu ne može proći bez modrica“.“Modrica“ koji ne zarasta i ne blijedi je prerano preminuli sin.Nažalost, njihov Mirza ih je napustio,otišavši „tamo gdje nema bola,a ostavivši bol u srcima Memnune,Denisa,Ade i Erne.

I zaista,Memnuna je veoma često i redovno na haremu Zorbinovac,razgovarajući i ukrašavajući „vječno počivalište“(đulistan) svoga sina Mirze ne dozvoljavajući da se „travka“ pretvori u nekontroliranu travu i busenje.

Najveće domete je Memnuna ostvarila u svome zanimanju za koje se opredjeljila još kao djevojčica govoreći familiji:“Ja ću biti učiteljica“.Memnuna je tu želju ostvarila na zadovoljstvo i ponos svih onih generacija koje je vodila kroz mladalačke dane.I sada se mogu čuti usklici djece da žele, kao prvašići,da budu vođeni Memnunim znanjem i ljubavljuu u interaktivnom pohađanju prvih razreda osnovne škole.Može Memnuna završiti(i završila je!) fakultete ali ono što ona pruža djeci-učenicima teško da će neko dostići u svojoj obrazovno-prosvjetnoj karijeri.

Nažalost,nismo čuli niti pročitali da Sindikat osnovnog obrazovanja Zapadno-hercegovačke županije verificira ovakve učitelje i nastavnike odgovarajućim priznanjima u obliku povelje, zahvalnice,priznanja,nagrade, kako to rade uređene vaspitno-obrazovne institucije.Ali „nikad nije kasno“(mada je vrijeme) da se zasluženo priznanje dobije i uruči,samo da ne bude posthumno!(kao dr.Josip Bandur,Hamo Ibrulj-Hamlet).

Memnuna ima „gard“ i ne vrluda sa svojim ubjeđenjima i stavovima.To je iskazala kada se trebala ponovo vratiti na svoje radno mjesto u Osmogodišnjoj školi u Ljubuškom,nakon prestanka ratnih dejstava.Isto tako,djelujući u nevladinim organizacijama Memnuna se uspješno afirmirala na povratku imovine svim Bošnjacima u Ljubuškom.

Slične aktivnosti Memnuna je iskazala u afirmaciji žena,povratnika,djece,socijalno-nezbrinutih osoba i ugroženih građana Ljubuškog bez obzira na porijeklo takvih osoba i razlika koje postoje među ljudima.

Memnuna je kozmopolita i kao takvu je poznaju gotovo sva udruženja,agencije za ljudska prava i zavodi za održivi povratak i ravnopravnost svih bez obzira koje područje Bosne i Hercegovine su napustili kao posljedica ratnih zbivanja.

Kada susretnete Memnunu na ulicama našeg grada,onda prvo primjetite „žar u očima“.Iz tog „žara“ proizilazi čarolija.Čarolija je u nuđenju pomoći i usluge u pitanju „Jel’ trebaš nešto“?Ako se o tome na radi,onda se može govoriti o prijateljstvu,posjeti,o nuđenju suporta za sve one koji tokom godine ne borave u svome gradu.

Ako bi se malo „dublje zagledali“u Memnunu primjetili bi simetrično lice uz blaženi osmijeh i šarmantni pogled.I osmijeh i pogled suzbijaju nervozu,brigu i nelagodu sugovornika.Parametri „simetričnog lica“ upućuju na ljepotu koja kompletira sveukupnu vizuru stasa a bogami i glasa!

U afirmaciji društva zajedničkih vrijednosti Memnuna je uložila svoj potencijal koji je više vrijednovan u drugim sredinama nego u gradu njenog življenja.Razlog leži u tome što Memnuna nije doživjela „bjekstvo od slobode“, kao hiljade drugih osoba koje su živjele do rata(1992) u svojim gradovima.Tom osobinom ona je branila i brani ono što sloboda pruža svim građanima koji se za nju bore.Ali ta borba je trajna,nema prestanka.To je borba protiv autoritarnosti,destrukcije i konformizma(prilagodljivosti).

Genetičari novijeg vremena kažu da su za prijateljstvo presudni geni.Zašto postajemo prijatelji samo sa nekima od stotina ljudi koje susrećemo?Odgovor je prost:odlučujemo se za prijatelje koji su slični po godinama,spolu,profesiji itd.Genetski,prijatelji nas podsjećaju na nekog iz naše porodice(rođaci do četvrtog stepena).Tada dolazi osjećaj zadovoljstva koje prijateljstvo pruža.

Takav je i odnos autora u prijateljstvu sa Memnunom.Ono što meni pruža zadovoljstvo u druženju sa dragom koleginicom je aktuelizacija literature:romana,drama,poezije,književnih susreta,kazališta… a to je duh svih ključnih riječi na početku teksta koje se same kompletiraju i šire geometrijskom progresijom.

Iz ovoga proizilazi da ideje vode Memnunu,a ne Memnuna ideje!

Nadam(o) se da je Memnuna=zadovoljna sa nama,a mi smo,njeni prijatelji i komšije, (pre)zadovoljni i počašćeni što je jedna Posavka uljepšala naše živote,naše mahale i naš grad Ljubuški.

Imao sam privilegiju da napišem „lijepe pisane riječi“ posvećene JEDNOJ ŽENI!

Želim(o) joj da uvijek bude sa anđelima kojima i sama pripada!

Kemal Mahić