ALIJA NAMETAK: S PUTA

Prelazimo iz vlaka u vlak na Humu: ja i sedam žena.Nisam nikakav poligam, ali toliko ih se našlo uza me:jedna, životna mi suputnica,dvije, potomstvo njezino i moje, dvije moje rodice i dvije starije žene: majka i sestra moga zemljaka i prijatelja Hamze u Podgorici. S robom koju nosimo sa sobom u daleki kraj zauzeli smo čitav jedan odjeljak.Hamzina mati raspremila se i sjela skrštenih nogu na sjedalo kao kod kuće. Kako joj je sedamdeset godina, strpljivo podnosi daske trećega razreda od Mostara do Trebinja. Udovica je, ima sedam sinova i dvije kćeri, a jedno srce koje koje za sve jednako kuca, pa bi htjela da su svi dobri, da su svi uz nju, a to ne može biti. Tri rade na djedovini o zemlji, jedan se uz Aneksiju odselio u Tursku, a trojica su činovnici- moderni čergaši. Razapnu sad ovdje čergu, pa i ne zgriju se na jednom mjestu, a već  je moraju prenijeti drugamo. Služba ih zove, pa su ostavili očevinu koja jedva trojicu hrani. Ne može majka da ih okupi oko sebe, pa ide k njima, od jednoga do drugog, i tako je ovaj put moja suputnica, jer ja i Hamza služimo u jednom mjestu.

Vlak se kreće i tutnji kroz krš sa sitnom šikarom. Promičemo kraj torova iz kojih su ispuštene koze na pašu, kraj maljušnih vrtlova iz kojih je iznesena skromna ljetina pa su kao prazne zdjele. Na jednoj gomili stoji lovac s dvocijevkom preko ramena i zecom u ruci. Na stanicama tiska se svijet oko četvrtog razreda, u nedjeljnom ruhu, radi crkve.

U naš je odjeljak još na Humu unišao sredovječan čovjek. S fesom na glavi. Plavih očiju. Odmah smo se upoznali i za zdravlje upitali. On putuje iz Zelenike preko Huma u Trebinje, kući. Bio je na manevrima, služio rezervu u Boki Kotorskoj petnaest dana pa se vraća.

-A dva sina imam u vojsci – kaže nam.-Ali, eto, red je taki.

-Sigurno si od artiljerije?-pitam ga.

-Jesam. Pokazivali nam nove sisteme topova.-Pa onda s nekom superiornošću nad nama civilima doda:-Kao da mi stari vojnici to ne znamo sami od sebe. Moj brate, što sam ti ja u svjetskom ratu bio tobdžija.

Srećom, uniđe i žandar u odjeljak. Pogleda moju legitimaciju, a zapodjenu razgovor s mojim slučajnim susretnikom, rezervistom, s kojim se poznaje dobro, jer obojica žive u Trebinju.

-Pa kako bi na manevrima?

-Izvrsno! Ali što smo mi stari trebali ići kad mi ionako znamo? – s ponosom se kuca po prsima.-Ti znaš  Omanovića još za vrijeme Austrije. Nije te mete bilo koju on ne bi pogodio. To je čudo jedno.

-A kako si ti gađao?

-Ko? Je li ja? Hm.-Kao s negodovanjem pita, hoteći već tonom svoga upita pokazati da ni on ne zaostaje ništa u gađanju za Omanovićem, i da je pitanje bilo suvišno.

-Pita gos'n pukovnik narednika koji stoji pred nama rezervistima:“Kaži ti meni ovo: Neprijateljska vojska udaljena je od nas trista metara.Kamo bi ti gađao?“ „Pravo u nju,gos'n pukovniče!“ „A ne!“ veli on. „Kako bi ti gađao?“ pita mene. Ja bih gađao,gos'n pukovniče,na pola razmaka između neprijatelja i naše baterije.““Bravo“, veli on meni i potapša me po ramenima.

-Pa i jest tako-priznaje i žandar.Ta i on bi tako odgovorio da mu je stavljeno to pitanje.

-A što smo bili oduševljeni! I onda, pukovnik je izvrsan čovjek, sila jedna. Kaže Omanović, kad su manevri završeni,gos'n pukovniku:“Samo da nam je rat, vidjeli bi oni što smo mi.Dao Bog,gos'n pukovniče, da kroz petnaest dana zarati!“ A gos'n pukovnik smije se i klepće ga po plećima.

-Ne do Bog,sine- šapće stara Hasanaginica, Hamzina majka,što kraj mene sjedi i puši cigaretu.Ne do Bog dragi. Kakav rat! Nije lijepo o njemu ni govoriti.

A ja sam sjedio i mislio. On ima dva sina u vojsci i sam oduševljeno priča o ratu, i znao bi kako je najbolje topom pucati da što više neprijatelja rani. I ubije. A ko su ti njegovi neprijatelji? Seljaci koji siju rižu, muče se i u tegobi provode život, zanatlije i sitni trgovci koji jedva zarade koliko je dovoljno da voze život.A ko je on i njegovi koji će se boriti rame uz rame? Čime će postati neprijatelji njegovih neprijatelja?Samo kad su jedni prema drugima s puškom, mitraljezom,bombom ili bajonetom u ruci? On je cipelar, onaj što bi do njega stajao stolar, pa zemljoradnik, pa brijač i bakal. A šta su jedni drugima u miru? Braća u radu, u poslovanju, u muci da se ovaj život učini snošljivim.

Staje vlak i silazimo.Prelazimo u automobil. I sad ćemo u brda. Nekad granica dviju država, u ratu dvaju naroda, dvaju neprijatelja. Krš,goli krš,bez šikare i bez išta.Na dnu jedne podine skroman mauzolej.Prolazio sam ovuda već nekoliko puta i znam šta je gdje bivalo, pa pričam slušačima u automobilu, da bih im odvratio pažnju od želučanih bolesti.

-Niz ovu livadu jedne zore navalili Crnogorci, a ovdje se bili sakrili Austrijanci, pa ih iz mašinskih pušaka sve pobili.Nije ostalo nijednog, ni da odnese glas. Bilo ih je više od dvjesta.

-Jadne im njihove majke-šapće sa puno sućuti Hasanaginica-koje su to dočekale od svoje djece!

– Pa Crnogorke su-kaže šofer- nisu turkinje.

-Ah, sinko, ne griješi duše! Majke su i one.

I peli smo se sve više i više, a meni se misli vrzle oko ove dvije opreke: oko oca koji ima dva sina u vojsci, sam služi rezervu i ubijao bi ljude koji mu nikakva zla ne čine, i oko majke koja strahuje za živote svojih sedam sinova, da ih kakvo zlo ne bi snašlo, i koja žali majke onu stranu naše granice, jer je tako bila povijesna neminovnost donijela. Oni su nam, eto, bili neprijatelji u ratu, dok smo i jedni i drugi u miru provodili mukotrpan život u ovome tako škrtom kršu. I nije taj problem: odnos oca i majke prema ratu. To su razne duše sa više ili manje duševnosti.

Životinja i čovjek.

 

Izvor:Alija Nametak:TRAVA ZABORAVKA;Sarajevo-Publishing 1998.

Priredio:Kemal Mahić

 

830 Posjeta 1 Posjeta danas