Nikada ljepše, neg kad ovako
Naslonim glavu lagano, meko,
A negdje šuška granata lipa
I veselo cvrči vrapčije jato
U mladom lišću…
Divno je, divno
Sklopiti oči, a tamo, s neba,
Glatko se duga otegla traka
I mekano plazi niz trepavke tanke
Draškajuć blago zavjesu svilenu.
Između mene i između svijeta.
O, ala je hitra ta šarna igra,
Što mi je sunce stovrsnim vezom
Veze i šara kao ko vir i oblak
Na tamnoj mreži mojega oka.
I igra tako: u crvenom moru
Pliva i tone zeleni kotač
I bude odjednoć žutijem dimom,
Iz kojeg pršte srebrne iskre – –
Kao kad rumen zlaćane zore
Struji niz greben alema samih,
A od te pjene da bude magla,
Što trepti za blage sutoni majske
Nad mladim žitom.
I to su časi,
Kad priroda slatko srcu ti tepa,
Kad ćutiš lako i talas onaj,
Što ga u rijetkom vazduhu diže
Krilo u muhe, kad naoko lijeće.
I sitna buba, što negdje zriče
Vazda jednako, al dosadno nikad,
I cvjetni pelud, što pada zrio
Od želje da drugi oplodi cvijetak,
Pa lutne katkad, kada mu vjetrić
Bračno veselje obijesno spriječi,
Te on, siromah, visi o dlaci
Koprive ljute, i suši se tako,
Jalovo suši odlično sjeme –
Svakako gorka, vajna sudbina!
Da, i ta buba i pelud onaj
I bezbroj drugih nevida jošte,
Što u toj zračnoj prašini titra,
O, sve ti, sve ti govori bratski,
I poludrijeman bez svijesti plivam
Opojnim virom svemirske pjesme.
Lebdim nad strujom, što se lelija
Od rajske harfe i tamjana svježa,
Što se kroz devet vije nebesa
I desetom ovom majčicom zemljom,
Dokle mi kakva bezočna osa
Ne sjedne na nos! – Ah, na krik bola
Namah se rajska sklapaju vrata,
A oči ljudske glupavo zinu…
I evo – još bih mogo u svijetu
S udesom nekud primirje svezat,
Kad ne bi vila ljudskog užitka
Plašiva, mala košuta bila,
Al u te je vile zečije srce!
I dok te, plaha, ostavi sama,
Istom dok kakva osa te bocne,
I dokle širom otvoriš oči,
A pusta proza u srce uđe,
Svud vidiš, kako bezumna obijest
Po lijepom tvojem Edenu hara,
Kako se ptica s ptičicom čupa
O ciglo sitno proseno zrnce,
I kako kobac grlče peruša,
I žaba zlatne bubice guta
Pa onda sita sa hrpe mulja
Krekeće krepko, i sve to ječi
Ko himna valjda divna i sveta
U slavu vječnog svemirskog sklada!
Ah, mrzim silno glasne ideje,
Koje su vazda žabam na usti,
A svak ih od nas napamet znade!
I svakom od nas probiše uši!
I kad se onda bezvoljan vraćam
Kući od moje granate lipe
I mislim: što to priroda sebe
Ždere i gradi, gradi i ždere,
A sve, što je lijepo, skladno i pravo,
Tek daje čedo maštanja našeg,
O, onda mi biva, da leden stojim
Pred strašnom sfingom, a moje usne
Ne mogu pred njom moliti više
Ko čedo malo, kad sveto kleči
U zipci svojoj ručice dižuć
Tamo spram stare slike o zidu;
Već šutim i mislim i – ne mislim ništa!
Ah, zar je zato, što mi nijesu
Sklopljene vjeđe, i što mi sunce
Ne draška više zavjese svilene
Između mene i između svijeta,
Ah, zar je zato, što ode od mene
Dal’ko, daleko – o, vilo šarna –
Što si mi slatke bajala priče
I tankom pređom leptirskih krila
Skrivala vječni, ogavni kostur,
A ja ga ljubljah kroz tvoju pređu
– Sklopljenih vjeđa?!
Vienac, 1892.
Silvija Strahimir Kranjčević
Po preporuci stalnog saradnika.