divjaci , uštipci , , češkek , musake , kalja , (kaja po ljubuški ) , cicvara ,
japraci , pirjani , ićija , ćerbiš , juvalaci , tutmeć , dolme , sarma , čimburi ,
kavurma , pilavi , jahnija i jela pod sačem .
Od slatkih jela uobičajena su : hošefi , kadaif , ružica , halva , rahvanija ,
smokvare , rešedija , slatka pita , đenećija , lokumi , lutma , pekmez od smokava ,
ređeli , patišpanja , gurabije i hurmašice .Pite su bile uvijek na cijeni , posebno burek i baklava .Naravno , od svih jela , na prvom mjestu su buređici . Znam , odmah ćete reći , nije
< đ > nego < dž >, ali ovo je po ljubuški . Ljubuškom Bošnjaku < buredžici > zvuče
kao neko drugo jelo .S buređicima se u ljubuškom jelovniku ne može uporediti nijedno drugo . Kult
buređika i danas se gaji u svim sredinama gdje Ljubušaci žive , bez obzira na klimu
, način ishrane i adete . Buređici sjedinjuje snagu gurmanskog jela i savršenu
lakoću probave . Mogu se zamrznuti , iznijeti na sto topli , hladni , polutopli ,
kako ko voli . Nekad su se , kad nije bilo hladnjaka , za vrijeme ramazana pekli i
suhi , nepoliveni , čuvali u drvenim kutijama i jeli s kiselim mlijekom prije sehura
.Kad sam jednom Ljubušaku , u podužoj raspravi o buređicima , naveo te pogodnosti ,
on je lakonski odvratio : “Samo nek’ su pridamnom.”
Buređici su simbol srdačnog dočeka gosta . Iznošenje buređika u demirliji na sofru
je svečani trenutak . Ne zna se da li se više raduju gosti ili domaćica . U ljubuškim kafanama nekad nisu bili rijetke < rasprave > o buređicima . Redovito su
sudjelovali skoro svi prisutni , bez razlike na socijalni status . Carevale su
lijepa riječ , veselost i po koja šala sa domaće kaldrme . Naročito se pridavao
značaj saću i guščjem peru za < milovanje > mladim maslom . Ostali su u sjećanju i
opisi pripreme buređika na ljubuški način , ali bez konačnog sadržaja , jer bi se
uvijek našao neko da dodaje ili oduzima .Vremenom su se buređici počeli gubiti u moru jela čudnih naziva . Ipak , tradicija
je očuvana ; na ljubuškoj sofri se i danas , pored drugih specijaliteta , nađu i
buređici . To je jelo za sva vremena , pa i za ovo , moderno . Ne traže mnogo truda
i novca . Sigurno neće biti ukusni kao u naših nena , nije svejedno da li je meso
hercegovačko ili bosansko , < sicano> ili < mliveno > , da li se jufka suče ili
kupuje . Nažalost , nikad više neće biti kiselog mlika iz kablića sa ljubuškog
starog pazara , sicavica je nestala iz kuhinje , sać je zamijenila pećnica. Serviraju se obično u tevsiji, a gosti uživaju do kraja , po ljubuški ,> dok se
sritnu >. Vrhunac ćeifa daju buređici pripremljeni pod saćem , u demirliji . U Bosni
se serviraju i kao predjelo , ali ne i u Ljubuškom , jer buređici kao < pita nad
pitama > po ljubuškom poimanju , nikad ne mogu biti predjelo nijednom jelu.
Buređici su nekada bili simbol socijalnog statusa . Danas to nisu , ali to ne znači
da nisu ostali među prvim jelima .Ko misli da buređici nemaju veze sa politikom , ljuto se vara . Prije pedeset i više godina jednog Ljubušaka su oštro kritikovali na partijskom sastanku da je za Bajram
u svojoj kući jeo buređike . Ljubušak nije odolio : > U mojoj kući su se jeli
buređici za Bajram od kako znam za sebe > . Možda će neka Ljubušanka u dijaspori dobiti prestižnu kulinarsku nagradu za buređike.
Možda će neki Danci , Norvežani i Amerikanci , sa zahtjevnim nepcem i posebnim
ćeifima , želiti da pomno zapišu recept za buređike. Oni to zaslužuju.
U tuđini buređici najbrže vraćaju u rodnu mahalu , kao i od srca otpjevana
sevdalinka ili spontani ljubuški govor .
HALID SADIKOVIĆ