SMAIL ŠPAGO: IŠČEZLA ZANIMANJA: DUHAN

…Pušači bi osušeni list duhana križali, tj.sijekli na sitne niti i umotavali u drugi list duhana i tako bi ga pušili.Kasnije su se pojavili listići za motanje,papirići ili ćati.Vješti pojedinci su duhan križali dobro naoštrenim nožem,a za veće količine duhana koristila su se posebno napravljena alatka sa sječivom,koja se nazivala „havan“.

U novijem periodu,snalažljivi duhanari su na postojeći havan postavljali elektromotor,pa se na taj način ubrzavalo križanje veće količine duhana,u kraćem vremenu.Iskrižani duhan pušač je nosio u duhankesi,ili kako se to još češće radilo,u za tu svrhu posebno napravljenoj duhanskoj kutiji,koje su pravljene od drveta ili metala,a bilo ih je raznih veličina.Za motanje duhana koristili su se papirići ili „ćati“,kako su se kod nas uobičajeno zvali.Duhan se palio kresivom(čakmak,kremen i trut),u kasnijem periodu fajercagom,koji su bivali  punjeni benzinom ili gazom,a još kasnije plinskim upaljačima,koji su nam stizali s dalekog istoka.

 

duhan rezac

Duhan za pušenje stavljao se i u kese,dobivene od ovčije ili volovske kože,uzete od testisa ovna ili bika.Iz njih bi se vadila jaja i očistila od masnoće,a potom punila lugom ili pepelon i objesila o gredu da se osuši,kao što se suši meso ili koža od koje su se pravili opanci.Kesa se dodatno sušila vani na sjevercu pri burovnom vremenu,a kada se dobro osuši,obrijala bi se i umakala u sirće i ponovno sušila.Nakon toga kesa se punila ostacima duhana i ostavljala u podrum ili izbu,da omekša i poprimi miris duhana.Ovako pripremljena kesa bila je idealna za držanje duhana.Mogla se nositi u džepu ili u torbi,a u njoj je duhan bio optimalno vlažan i pogodan za pušenje.Skupa s duhanom u kesi se držalo i kresivo.

Duhan kojeg je država otkupljivala,nakon prerade i proizvodnje,u cigaretama,imao je mnogo puta veću cijenu od one otkupne,a kao cigareta bio je izuzetno skup,čak nedostupan i narodu i samim proizvođačima duhana,pa je jedan od glavnih poslova proizvođača duhana bio šverc.Prodaju duhana na crnom tržištu obavljali su duhandžije,mladi momci,koji su u posebnim torbama,ruksacima,na leđima prenosili duhan i prodavali po gradovima i selima sjevernije od Hercegovine.Posebne ture švercera duhana bile su preko Mostara,preko Neretve,do Nevesinja,i do Konjica,pa čak dalje i do Sarajeva.

Država i financijska policija znale su za šverc,često su pripremali zasjede na mjestima gdje se duhan prodavao i na putevima kuda se duhan švercovao.Kazne za šverc su bile rigorozne,a uključivale su čak i batinanje,degenek u velikim količinama.Ali naši ljudi,iznimno snalažljivi po tom pitanju,imali su svoje doušnike i organizirali se međusobno,isto kao što su i žandari i policija imali svoje doušnike,koji su im javljali kada se šverceri kreću određenom relacijom.Šverc duhana je bio nasušna potreba proizvođača.a to su poduzimali kako bi lakše prehranili sebe i svoju familiju.Država je za duhan davala samo oko 30% njegove realne vrijednosti,a uz to,zahtjevala je da se jedan dio predanog duhana ostavi za porez.Sa svim tim nametima i lošom cijenom,naši ljudi su se oduvijek okretali švercu duhana.

Hercegovina je još od stare A-U pa preko bivše jugoslavije bila nadaleko poznata po uzgoju duhana.Hercegovački duhan bio je najkvalitetniji na području tadašnje države,a izvozio se u cijeli svijet.Tek 70-tih godina prošlog stoljeća ljubuški poljoprivrednici polako počinju otkrivati da se na plodnoj ljubuškoj zemlji,uz obilje sunca i vode,mogu uzgajati i druge poljoprivredne kulture.Tada se polako počinje gubiti tradicija sadnje duhana,a primat preuzima proizvodnja povrća.Ipak,u brdskim područjima ljubuške općine i ostalim zapadnohercegovačkim općinama uzgoj i obrada duhana zadržava se sve do 90-tih godina prošlog stoljeća.Od tada se Hercegovci „okreću“ nekim drugim poslovima tako da se duhan danas uzgaja tek u nekoliko hercegovačkih sela.Danas se proizvodnjom duhana bave još samo rijetki zaljubljenici u ovu kulturu.Država već odavno nema više interesa da tako rigorozno kontrolira proizvodnju i prodaju duhana,iako su svi stari zakoni još uvijek na snazi.Sloboda tržišta u zadnjim dekadama prošlog vijeka omogućavala je proizvođačima da sami biraju Duhansku stanicu gdje će predati duhan na Vagu,u zavisnosti od bolje ponuđene cijene duhana prilikom predaje na Vagu,a zadnjih godina ni procjena klase predatog duhana na vagama nije bila tako rigorozna.

duhan rezani

U narodu je ostao običaj da i danas,pogotovo prilikom nekih progoda,barem oni koji puše,zamotaju po koju cigaru od domaćeg zlatnog hercegovačkog duhana,koji se iskrižan,najčešće pakovao u kutije od košulje,plave boje,kako bi se bolje istakla njegova zlatna boja.Najpoznatiji i najtraženiji,ali i najskuplji,bio je duhan zlatne boje,u narodu poznat kao flor.A pravi pušači,zbog mirisa i jačine,više su preferirali crveni hercegovački duhan,koji se dobijao od ravnjaka,ili ravnog hercegovačkog duhana,čija stabljika nikad ne bi narasla u visinu više od jednog metra.A valjda zbog hercegovačke zemlje crvenice,dobijao je crvenkastu boju.Bio je mekši i ugodniji za pušenje od zlatnog flora.

Sve rečeno u ovom tekstu,napisao sam iz perspektive čovjeka kojeg je čitav život,od ranog djetinjstva,pa sve do tamo nekih životnih godina,pratio duhan.U bilo koje doba godine godine kad bi došao na Gradsku,radilo se nešto oko duhana.Od januara,kad su se pripremala mjesta za rasade,februara,kad su se rasadi sijali,zalijevali,otkrivali i pokrivali,u martu,oranje i priprema njiva za sadnju,sve do aprila,kada bi započela sadnja sa prvim boljim danima,pa u julu i augustu,berba,nizanje,sklanjanje nanizanog,suhog duhana od kiše,u oktobru,novembru i decembru,demećenje,i priprema za vagu.Čitava godina bila je obilježena duhanom.Duhan je bio život.

Nekoliko puta bio sam na Vagama,u decembru u Dogani u Ljubuškom.U sjećanju mi je i danas ostao datum Vage,za ljude duhanare sa Gradske.Gračani su od pamtivijeka vagali duhan u vrijeme Božićnih praznika.Komšije katolici su u te dane praznovali,a Gračani Muslimani bez gužve,u te dane su predavali duhan na Vagu.

Ovaj tekst je napisan uz pomoć mnogih već objavljenih tekstova,koji se mogu naći na internetu.Moja želja je bila da jednim ovakvim tekstom budućim generacijama ostavim u amanet jedan stari tradicionalni običaj iz naših krajeva,i jedno zanimanje naših starijih,koje lagano iščezava.

Smail Špago,po ocu,dedi i pradedi,porijeklom sa Gradske,Ljubuški.

Izvor:Smail Špago:Od Gradske do Švapske(Keln 2014)

 

5197 Posjeta 2 Posjeta danas