Objavljeno petak, 05 April 2013
Kafe Nostalgija
Kad se pogleda odozdo iz Ljubuškog polja stiče se utisak da onako šćućuren i ukošen pod Butorovicom, Žabljak svoj život živi pod ručnom kočnicom.
Još kad se okrene prema brdu od Starog Hotela počinje penjanje koje traje sve dok daha nestane. Stvari se malo poprave kad se napokon nakon strmoglavih Takala izadje pod Muminagića kuće. Slijedi neka vrsta ravnice sve tamo dok se ne okrene prema Zaguši a za one koji okrenu dalje gore prema brdu slijedi kaldrma i još vertikalnije iskustvo.
Žabljačke kuće gradjene su tako da izgleda kao da vise u zraku ili se pak naginju kao da radoznalo vide šta se to dešava dole u ravnijem svijetu. Oko kuće zbilo bi se nešto bašče u koju bi se onako uskraj posadila koja kavada, saransak ili faslidžan. Zemlja je i oskudna i škrta na Žabljaku a i ono malo što se uspjelo obraditi vječito je žedno i nezasito. Dosta je ledja ostalo povijeno boreći se da se iz te sirote zemlje izvuče patlidžan, struk duhana ili grozd groždja.
Većina žabljačkih kuća potiče iz Otomanskih vremena što skladno tradiciji ali i zahtjevima te kulture uključuje poseban akcenat na privatnosti posebno ženskog dijela familije. U tu svrhu kuće koje potiču iz osmanlijskih vremena gradjene su sa visokim zidovima unutar kojih je centralnu ulogu igrala avlija koja je bila pravi mikrokosmos u kojem se odvijalo apsolutno sve od odgajanja djece, kuhanja pekmeza do cijepanja drva i prekoduvarskog svadjanja sa komšijom.
.
.
Avlija u kojoj sam ja prohodao svoje prve korake prostirala se na tri nivoa i bila je i strma i ravna i mala i velika i sunčana i hladovita i sve to sa svojih ni čitavih stotinjak kvadrata.
Sama avlija zahvaljujući kućama sa kojim je graničila protegla se nekako u zig-zag liniji. U avliju se ulazilo kroz dvokrilnu plavkastu drvenu kapiju koja se, kao što je to bio i običaj, nikad ključala nije.
Odmah desno nalazila se stara kruška koja je redovno, valjda zbog siromašne zemlje i nedostatka vode, bila sirotinjskog roda. Ako bi na njoj zaljetilo pedesetak krušaka smatralo se to dobrom godinom. Medjutim, izgleda da je ta stara kruška znala iskoristiti svaki mineral iz zemlje i svaku kap vode s neba jer je radjala namirisnije i najsočnije kruške koje pamtim. Kako u ona vremena nije bilo pesticida ni prskanja za njene plodove smo se redovno borili sa crvima a vrlo često smo znali i obrok podijeliti. Naidješ na crva, lijepo ga zamoliš da se pomakne u lijevo i završiš ono što je on počeo. I mirna kruška.
Ta kruška istovremeno je i služila kao uzlazna rampa do betonske strehe iznad ulazne kapije koja je, koliko god to nevjerovatno zvučalo, služila i kao mjesto za učenje tetki Esmi.
U istoriji Sadikovića familije ova streha ostaće čuvena jer je tetka Esma upravo na njoj ostavila maturske knjige i odplovila svom princu Mehi Kadragiću. Ova brzinska udaja pokvarila mi je dosta planova jer sam upravo ja bio ‘medjutim’ u njihovoj vezi. Biti ‘medjutim’ u tim godinama značilo je mazlumiti i dosadjivati se dok se dvoje mladih zaljubljeno gledaju i cvrkuću ali isto tako i biti tetošen i sokovima i žvakaćim gumama i rum pločicama što je efikasno anuliralo sve minuse.
.
.
U istom tom donjem dijelu avlije odmah poslije kruške nalazila se i vanjska ćenifa. Kako sam samo mrzio tu ćenifu. Za suha i topla dana još se nekako i moglo preživjeti ali kad bi se u sred zime trebalo spustiti iz vruće sobe i odraditi bilo ‘keca ili dvojku’ na minus jedan e to je već bila avantura od koje mi i sad ledena bura puhne po zadnjici kad se sjetim tih dana.
U istoj liniji sa zahodom u istočnom dijelu avlije nastavljao se ćumez koji je strateški bio smješten pod ogromnom smokvom. Dobro kokama dobro smokvi. U tom ćumezu redovno je bilo pet -šest kokošiju i jedan hadžija pijevac. Već pomenuti zahod bio je ozidan sa tri strane ali i otvoren prema kokošinjcu. Kako je god zahod bio otvoren prema kokošinjcu tako je naravno i kokošinjac bio otvoren prema zahodu i tu je zapravo i počinjao problem.
Dok se korisnik zahoda koncentrisao na njegov zadatak znalo se desiti da se kokoške iskupe i počnu blijedo posmatrati korisnika ćenife što u tako delikatnoj situaciji neminovno utiče na koncetraciju i produžuje boravak u toj prostoriji. Ono što je preostajalo je da se iz takve pozicije počne vikati i tjerati perad što se, za neupućenog, može smatrati kao svadja sa kokošima i nije baš preporučljivo jer može uticati na mentalnu higijenu. Drugim riječima, ha se jednom počne svadjati sa kokošima brzo se prokukuriče. Druga opcija bila je da ih se zenbudističkom voljom ignoriše i usredotoči na misiju, što je opet, uzimajući u obzir nezavidnu situaciju korisnika toaleta poprilično neizvodivo.
Sa lijeve strane avlija je bila omedjena visokim zidom kuće Atije Sadiković i taj zid je avliju pratio većim dijelom dužine avlije da bi gore ispred same kuće naglo skrenuo prema mutvaku u kojemu je bila smještena ljetnja kuhinja sa ogromnim crnim fijaker šporetom ispod kojeg bi uvijek bio naslagan naramak drva kako bi majka Habiba mogla baciti ‘turu’ peksimeta ili lokuma kako smo ih mi ukućani zvali. Biće da nam je peksimet zvučao nekako plaho gospodski tako da smo svoje lingvističko utočište u lokumu tražili. Helenejs, peksimet ili lokum kako god da ga zvali ne sjećam se da je i jedan ikad dočekao da se ohladi. Otputovao bi još onako sa vatre dok se iz ruke u ruku, da se ne opečemo, prebacivao.
.
.
Odmah na ulasku u mutvak bila je drvena četveronoga sećija pokrivena serdžadama i rutama a kao zaledje služili su valjda najtvrdji jastuci na svijetu. Čime su bili punjeni nisam siguran ali spustiti glavu na takav jastuk nije bilo puno različito od nasloniti je na bovan. Sjećam se kao dijete da bi za nesnosnih ljetnjih vrućina rahmetli majka Habiba znala prileći na ovu sećiju ‘samo da oči preklopi’.
Sa lijeve strane odmah po ulasku u mutvak bila je, ako me sjećanje služi, visoka lohotna polica na koju bi stariji ukućani smještali sve one stvari za koje bi se poslije pitali :”E Bože ‘dje je ono ostavi?”.
Cijelom dužinom mutvaka protezala se neka vrsta izrezbarenog starinskog ormara u koji bi ubacivali sve ono što nam nikad više neće trebati ali šuti, neka ga tamo. Ako bi se pak desilo da nam to nešto možda ipak zatreba onda bi u taj ormar kao najsitniji bio najčešće ubacivan ja. U tom ormaru sam sve zajedno proveo jedno polugodište ali se ne sjećam da sam ikada našao ono zbog čega sam tamo i ubacivan.
Gornjim dijelom avlije, prije samog mutvaka i ulaznih vrata u kuću dominirala je jabuka ispod koje bi ljeti izbacivali sto sa dvije drvene klupe sa strana. Sofra bi se na stol iznosila odmah nakon što bi se svi ukućani sastali u kući tamo iza dva popodne kad se u normalna vremena birvaktile posao i završavao. U to predtelevizijsko vrijeme ručali bi svi u isto vrijeme a miris pečenih paprika i domaćeg hljeba lebdio bi Žabljakom poput dobrog, debelog, bucmastog duha. Dok bi sjedili u hladu jabuke i srkali supu znalo se desiti da, u kasno ljeto, u tanjiru nepozvan završi i požutjeli jabukin list. Nema problema. List izvadiš lijevom rukom, nastaviš kusati desnom i pojačas srkanje sa još većim apetitom. Tamo po prvom sofra bi naravno bila ‘jača’ a na stolu bi se našlo mjesta i za cocktu ili yupi od Stojiljkovića dole sa Pazara.
Sa gornje avlije na srednji, kaldrmisani dio silazilo bi se ogromnim kamenim basamcima. (Ovo počinje zvučati kao Gospodar Prstenova spuštanje u “Middle Earth”). Za moje dječije sitne korake ovi basamci su se jednom prilikom pokazali prevelikim tako da sam se sa svoje tri – četiri godine skotrljao njihovom punom dužinom. Nakon što sam se izlupao niz basamke dočekala me je kaldrmisana avlija. Odatle i potiče ona čuvena uzrečica : ”S kiše na krupu”. Ustao sam na brzinu, otresao prašinu sa sebe, malo zaplakao radi reda, dobio brzinski zagrljaj i poljubac od majke koja je to sve gledala I bjež’ nazad u igru.
Iznad te srednje avlije protezala se odrina sa prilično sočnim groždjem koje smo ‘ćakali’ dok je još bilo na putu da sazrije. Gornji dio odrine vješto je bio iskorišten tako da su u kraju sofe sadjene tikve sorahije koje bi se kad podrastu vješale na odrinu i visile tako sve dok ne završe u piti. Za onih rodnijih godina tikve bi znale visiti sa odrine zajedno sa grozdovima groždja koje su one zbunjivale svojim izgledom i impresivnom dužinom.
.
.
Na donjoj avliji nasuprot ulaznih vrata nalazila se druga jabuka na koju smo se penjali sa jednog zidića. Te jabuke smo redovno brali dok su još bile zelene tako da nikad nisam ni saznao sta znači pojesti zrelu jabuku sa te voćke.
U samom vrhu avlije odmah uz stari oronuli duvar nalazio se šipak poštrc od kojeg smo pravili sok od šipka koji je kasnije za zimskih dana razmućen i pun vitamina služio da nas čuva od gripa i prehlada.
Iz današnje perspektive u kojoj su voda i vodovod standardne norme modernog života upravo je začudjujuće kako su naši stari uspjevali njihove avlije napraviti zelenim oazama u ona vremena kada se voda u kuće dovlačila kantama i bidonima. Izgleda da smo mi našu dragocjenu kantu vode dijelili i sa šipkom poštrcem i pirgavom kokoškom i smokvom tenicom. I niko žedan bio nije.
U tim oazama, nekako po krajevima avlije, bile su uredjene uske sofe u kojima je bilo sadjeno cvijeće ali i ljekovite trave poput kamilice, nane ili faslidžana koji je izmedju ostalog služio protiv ujeda pčele ili ose.
Osim ove avlija je imala i druge, manje ili više plemenite namjene. Tu bi se cjepala drva, pržila kafa, čistila škemba, sušile paprike i smokve, kuhao pekmez, ili pak pravio kreč od kojeg bi se u proljeće dunjaluk zabijelio, farbali zidovi i voćke koje su tako stićene od svakakve sitne živine.
Avlija, bar ovakvih, kakvih se sjećamo, više nema. Nema isto tako ni onih dragih ljudi koji su im život udisali. Ono što nam je ostalo jeste miris djula, šeboja, zambaka, kadifica, katmera a posebno onih sitnih kao krv crvenih karanfila koje su naše nene onako brižno pazile i pjesmom ih umivale.
Biće da je onaj opojni i neponovljivi miris, koji više ne živi u ovim današnjim krupnim, beživotnim genetsko manipuliranim imitacijama, od pjesme i ljubavi bivao skrojen a mi to ni slutili nismo. Shvatili smo koju smo ljepotu imali tek nakon što je mirisa nestalo.
Esad Sadikovic
