Do pada Imotskog pod Veneciju 1717. bio je Ljubuški na teritoriju imotskog kadiluka.Kadija je sjedio u Imotskom.Požarevačkim mirom i ovaj je kadiluk izgubio jedan dio svoga teritorija i od tada, do nove administrativne podjele bosanskog ejaleta 1851, zvaše se Bekijje-i Imotska, a Ljubuški je sjedište kadije.Dok je još ovaj kadiluk bio cjelokupan, organizirana je u njemu Ljubuška kapetanija.Desilo se to nešto prije 1705, jer se te godine u dosad poznatim izvorima spominje prvi put ljubuški kapetan.Ime je dobila kapetanija po gradu Ljubuškom.
Grad Ljubuški spominje se prvi put 1.X 1452. godine u jednom pismu vojvode Vladislava Kosače Dubrovniku.Turci su zauzeli grad u lipnju 1436, ali im ga je preoteo vojvoda Vladislav prije 18. srpnja iste godine.Valjda je definitivno pao pod Turke kad i Počitelj,tj. 1471.g.Sigurno je bio Ljubuški u vlasti Turaka 1503. g. Kula Herceguša u ovome gradu potječe iz srednjeg vijeka, a ostalo su, kako nam tehnika kaže, gradili Turci.Godine 1767. nešto se popravljalo ili gradilo u ovome gradu. U tu svrhu su pozvani dunđeri iz Mostara. Sigurno je Ljubuški imao tursku posadu u XVI stoljeću.Dizdar i mustahfizi bili su timarlije.Među mustahfizima bilo je članova porodice Vučijakovića.
Iz kronike popa Šilobadovića znamo da su između 1662. I 1669. do Vitine i Ljubuškog prodirali više puta Dalmatinci.
Ljubuška kapetanija spada u red onih kapetanija što su nastale nakon Karlovačkog mira, kada su nastale i sve ostale u Hercegovini, osim one u Trebinju koja je najstarija, te Tare i Hutova koje su organizirane znatno kasnije.
Ljubuška je kapetanija brojala preko 200 vojnika i zapovjednika, ali ne znam koji su rodovi vojske bili u njoj zastupljeni.Godine 1829. imala je opremiti na Rusiju 39 vojnika.Njen kapetan s nepoznatim brojem momaka išao je na Rusiju 1736.Isto tako bila su iz Ljubuškog 54 vojnika pod Kladušom 1789, a učestvovali su i u odbrani Klobuka 1807. godine.
Plaće su primali iz raznih državnih prihoda.
Jedan di plaće primao je Ljubuški od mukate Gostina godine 1801. U iznosu od 437 i po groša.
Ljubuški Hadžalići potomci su prvih ljubuških kapetana, a vitinski Kapetanovići potomci su posljednjih ljubuških kapetana.U Vitini je imao svoj odžak posljednji kapetan. Uz odžak je bila i kula. Jedna kula u Vitini bila je još 1686. godine.
Prvi po imenu poznati kapetan bio je
Mahmut, a naveden ja kao svjedok u jednom aktu od kraja safera 1117.(oko 19. Lipnja 1705).Poslije njega spominje se
Alija, kasniji Hadži-Alija.Ovu službu vršio je prije 1716. pa do iza 1736. godine.On je potpisan na mostarskom mahzaru.Godine 1145(1723/33) naloženo je zamjeniku mostarskog kapetana da zbavi u Travnik ljubuškog kapetana, jer je omogućio bijeg ubicama sedmorice Mostaraca.Ubice su,naime, prebjegle u Imotski i kasnije su neki od njih pohvatani, ali im je ljubuški kapetan omogućio da ponovo pobjegnu.U nalogu se ne spominje ime ljubuškog kapetana, ali to je bio zasigurno ovaj Alija.Kako se on opravdao u Travniku na divanu, ne zna se, ali on je i nakon toga ostao na svom mjestu.
Između 1730. I 1736. išao je na Meku i postao hadžija.
Godine 1736. otišlo je više naših kapetana na Rusiju, a među njima bio je i ovaj Hadži-Alija.Kod Ozije(Očakov) pao je u ropstvo.Ista je sudbina zadesila i Derviš-Hasan-bega, tuzlanskog kapetana, a od ostale feudalne gospode dopali su, što se zna,sužanjstva Mehmed-beg Dugalić iz sandžaka Klis, Rustem-beg Šahinpašić od Rogatice,Avdi-beg Korča iz Korče,neki Husein-beg,Avdi-zaim Džaferov iz Zvornika i neki hadži Alija iz Sarajeva. Nakon dugog ropstva povratio se tuzlanski kapetan u svoj zavičaj, dok mi nije poznato šta je bilo s Hadži-Ali-kapetanom, kao ni to ko su bili kapetani Ljubuškog sve do kraja XVIII stoljeća.
Godine 1807. bio je na ovom mjestu
Mahmut-kapetan.On je učestvovao u odbrani Klobuka.Još 1940. godine slušao sam kako se o tome priča u Ljubuškom.I to je sve što o njemu znam.
Po predanju, u službi ovog kapetana kao upravitelj njegovih dobara bio je neki Sulejman.Za nj predanje kaže da je bio kršćanin i da je primio islam.Kasim Gujić, rođeni Ljubušak, duže vremena je tragao za porijeklom ovog Sulejmana i našao da je on bio sin conte-Petra Cvitkovića iz Imotskog kotara, da mu je ime bilo Jozo i da je rođen 9. Studenog 1788. godine.U Ljubuški je prebjegao kao učesnik neke pobune u Dalmaciji i tu primio islam i ime Sulejman.Po jednoj verziji učinio ga je svojim nasljednikom na kapetaniji Mahmut-kapetan Hadžalić jer nije imao muškog djeteta, a po drugoj on je uzurpirao kapetaniju uz pomoć svojih odanih prijatelja.I stariji bezi Kapetanovići iz Vitine rođali su se s Cvitkovićima i obratno.Išli su jedni drugima u posjete.Za mene je najvažnije to što ovi bezi nisu znali ni za jednog svoga pretka muslimana starijeg od Sulejman-kapetana.Osim toga u onim nezdravim prilikama mogao se lako i ovakav čovjek dograbiti berata na kapetaniju, ako je imao novaca i ako je bio okretan.Za nj piše Kasim Gujić da je bio pismen, dobro odgojen i okretan čovjek.
Kako su izvori o ovoj kapetaniji vrlo malobrojni, to se ne da ni približno odrediti kada je umro Mahmut-kapetan i kada je zasio na njegovo mjesto Sulejman.Simbschen navodi u Ljubuškom 1818. kapetana Ahmed-bega i,što je vrlo zanimljivo, ne kaže ni čiji je sin, što inače svuda ističe.Za ovog Ahmed-bega u Ljubuškom niko ništa ne zna, a ni drugdje mu nema spomena.
Izvor:Hamdija Kreševljaković:Kapetanije u Bosni i Hercegovini;Svjetlost,Sarajevo;1953(prvo);1980(drugo izdanje);
Izbor: Kemal Mahić
