Ne zvekeću više zlatni sufurini
O bijelom vratu ašiklije Esme,
Ne cvjetaju više ruže ni jasmini
Nit joj slavuj pjeva svoje lijepe pjesme.
Ne čuju se njena šaputanja tiha,
Nit podmuklo škripi njen kapidžik mali;
Na njemu se sada svezan kamen njiha,
A kanal joj vjetar već odavno svali.
Džamli pendžer njezin mahovina krije,
Što polako puže uz zidine stare;
A šarov pas oko kuće vije.
Kuću žune kljuju i zidove kvare.
U sobu se njenu uselila tuga,
Po duvaru mreže pauci ispleli;
Njena prazna soba ceri se i ruga,
Katmerima što su na pendžeru sveli.
A u kući Esma, sama, rasplakana,
Broji puste dane, plete bjele vlasi,
Srce joj je žuto ko struka merdžana,
I život joj gorki polako se gasi.
Izvor: Gračanički glasnik;Broj 51,maj 2021.
Izbor:Kemal Mahić
417 Posjeta 1 Posjeta danas