Antun Gustav Matoš je 1908. godine došao u Sarajevo u namjeri da posjeti S. S. Kranjčeviću, koji je, nažalost, u trenutku njegova dolaska već bio preminuo. Te godine objevio je tekst ”U sjeni velikog imena” u kojem opisuje svoj utisak o Sarajevu.
(odlomak)
“Ali, na žalost, ja ne obiđoh ni pola lijepog Sarajeva, toliko me zaokupiše znanci, prijatelji, pa i događaji. Stigoh onamo uoči Bajrama i ni usred Pariza ne bijah žrtvom tolikih, najsuprotnijih senzacija. To bi bio izabran grad ljudi što živu samo života radi, što doživljuju samo radi doživljaja. Tri najglavnije europske povijesne struje, muhamedanstvo, katolicizam i bizantinizam sastaju se tu u jednoj te istoj duši narodnoj, a da se ne dodiruju. Dodajte još Hebrejce, najčišću, najplemenitiju “Eškenazi”-pasminu, iz maurske Španije bačenu tiranijom raznih Torquemada i Himenesa, živ dokaz najveće vjerske tolerancije islamizma, pa onda doseljenike sa površnošću bečke ili peštanske “bijela kafa”-kulture, i šarenilo toga poluistočnoga grada sinut će nam u cijeloj njegovoj žarkosti persijskog ćilima. U takvom bi mjestu zacijelo uživali dusi kuriozni, skeptični i pustolovni kao Mérimée i Hamsun.
Moj literarni kolega, g. Mihovil Nikolić, priča mi da se u Sarajevu osjeća sto puta srećniji i više kod kuće no u koterijama rastrovanom Zagrebu, odakle bi se i pokojni naš Kranjčević znao vraćati kući kao iz tuđine.Dok je Zagreb jedan svijet, Sarajevo je raskršće od pet svjetova, sa putovima u Carigrad, Zagreb, Cetinje-Beograd, Beč-Peštu i Jerusolim. Koje šarenilo samo na trgu i po “ćepencima” oko Husrevbegove divne džamije, okićene lipom kao većina džamija i naših hrvatskih seoskih hramova! Kakve žarke boje, kakvi tipovi, koliko sunčanih, žarkih motiva za kičicu orijentaliste Brangwyna! Kao da se iz neba prosu korpa sa crvenim patlidžanima, modrim grožđem, crnim šljivama i ćilibarskim jabukama na šareni bosanski sag! A tri koraka odatle – Rudolfova i Franje Josipa ulica sa modernim korzom, kafanama, dućanima, krasni quaievi Miljacke sa modernim školama, uredima, zavodima i poduzećima. Premda se do aneksije veliki kapital nije dao na velika građevinska ulaganja u Sarajevu, premda tek sad počinje era velikih gradskih poduzeća, Sarajevo ima već sada tramway, clubski život, crte velegradskih tendencija, kakvih na žalost još dugo nećemo imati u Zagrebu, ubijanom ljubomornošću mađarske politike financijske i prometne…”
Preneseno, prijedlog stalnog saradnika