DOLAZE GLASI, Hadžem Hajdarević

Vojnici, i lisnate noći u lobanji

Nesanicu stružem kao u posudi

Tijela davno prigorjelu strast, i potmuli

Djevojački krici u mlado brijestovo lisje

Sahranjuju dan: i sve što je htjelo

Doći izbjeći nismo mogli, sve što je

Prošlo mimo nje nije ni moglo nas stići.

Po brdima klaptahu vuci

U kožama zguljenim s mjesečeva tijela.

 

U nemirnoj tački svijeta

Sabirahu se vječnost i mjene. I tvoje

Riječi kao lišće što pogledom ga

Spuštamo k zemlji.

 

Koga to ne bijaše u pjesmi o labudovu

znoju? Čije molitve cure iz otvorenih

rana? Čije duše ližu bolesno sufijsko vino.

 

U dimu Azrailovu sjedismo, ti

I ja. Na kapiji decembrov pas. U kući

mrtvi ključ, i zaklana brava, i dugi

stepenasti mrak.. Nevjesta iz ravnice

u brda je donijela nestvarne

ruke, i mi ju gledasmo duboki

i tihi, u šutnji dugoj već na Onom

Svijetu. Drveće biskaše kukce.

 

Mi čekasmo poziv da krenemo

niz strmen. Ali ostasmo i još smo tamo

gdje pogled se tvoj topio od žudnje

da s mojim se pogledom zgrli. Jer

bila si, kažu, najljepša akvarijska

smrt, u kojoj svaka sjenka pline

u topli roditeljkin mir i postaje

dušina ahiretska lađa.

 

Hadžem Hajdarević

Prijedlog Kemal Mahić

422 Posjeta 1 Posjeta danas