(Kratka priča iz serije priča ”Ramazan u meni”), Aida Kuko
Sjećam se… Bila sam mala.
No, ipak ne toliko da ne bih mogla vidjeti i u sjećanje prizvati nenin dragi lik. Njene plave, bistre oči su bile najljepše plave oči koje insan za života vidi. U njima se ljuljala blagost, milina, vedrina, simpatija za svakog živog stvora. Uvijek sam se pitala, kako je nena mogla imati ovako plave oči, a da ni jedno od njenih devetero djece nije naslijedilo to plavetnilo.
U našoj mahali su ju svi zvali Mala nena. Bila je sićušna, niska rasta, ni mršava ni debela… upravo onako kako nena treba da izgleda. Prijatna… blaga… velikodušna.
Moja sjećanja na nenu su različta. Kroz glavu mi prolaze sličice iz djetinjstva.Živjeli smo u našoj Staroj kući. Kuća koja je bila ispunjena ljubavlju i toplinom. Dvoji basamaci su vodili ka sobama na spratu. Jedni su završavali velikom terasom koja je bila okićena saksijama šarolikog cvijeća i koja je bila zabranjena za nas, djecu. Nije imala ogradu te je predstavljala potencijalnu opasnost od pada. Kad sam malo porasla, terasa je služila kao odlično mjesto za skrivanje i čupkanje bobica grožđa sa velike odrine koja se naslanjala na nju.
Drugi basamaci su završavali predivnom ručno rađenom verandom. Sva je bila urađena u drvetu, geometrijski motivi su krasili njenu ogradu. Rukohvati ograde su bili izlizani i glatki, godine pridržavanja i vremenske prilike su učinili svoje. Ova veranda je bila ulazom u nenine odaje. U kutu verande sunčeve zrake bi igrale igru sjena… To je bilo moje omiljeno mjesto za igranje. Lutkice… karte…bojice… slikovnice… Odlično bih vidjela i čula sve one koji bi ušli u našu avliju.
Nena bi ponekad prošla pored mene. Vraćala bi se u svoje odaje po neku haljinku ili pak po kruške koje bi skrivala u ladici pored uzglavlja kreveta… ili možda suhe smokve koje bi vadila iz nekog brašnjavog fišeka.
Kad god bi prošla pored mene, njene plave oči bi zasjale milinom a usne bi se razvukle u osmijeh. I upravo tako je se sjećam.
Pred oči mi izađe slika dok s velikom pažnjom jede šipak, krvavo crvenih zrnaca. I uvijek bi po nepisanom pravilu napomenula da je zdravo napiti se vode poslije šipka. Kazala bi, čudo da insan ne poleti.
Vidim ju kako sjeda na malu sjemliju, u krajku naše avlije. U ruci bi imala bukaru vode koja bi bila taman dovoljna za abdesta. Krajeve šamije bi zabacila na vrh glave, kako bi oslobodila lice, i vrat i uši. Na nogama bi uvijek nosila papuče. Sačekala bi koji minut, tako sjedeći, čekajući da se voda ocijedi sa njenih stopala… kako bi suhe utaknula u papuče.
– Neno, treba li ti još vode? Neno, da ti ja polijem? – upitala bih.
– Jok, ne treba, haj’ se ti igraj! – mehkim glasom bi odgovorila.
Sjećanja na Ramazane u našoj kući su ipak najupečatljivija. Svi odrasli bi postili. Nekoliko ljetnih ramazana posebno pamtim, jer sam imala posebno zaduženje. Dedo bi sa dolaskom iftara postajao sve nervozniji i gle čuda, onda kada sat pokaže da je nastupio iftar, dedo bi otpio gutljaj vode i odmah, za stolom zapalio škiju. Sve prisutne bi okadio dimom cigare, ali niko nije smio reci ni riječ. Nena bi ponekad kazala… ”Moj Selime, šta će ti taj poganluk, pojedi nešto prvo!” Ali džaba, dedo je uvijek radio po svome.
Onda kada bi sunce skretalo ka zapadu, tragovi dehidracije bi se vidjeli na neninom licu. Lice bi dobilo neku bijelu boju, usne bi se osušile i postajale teške, čak i za razgovor. Sjedila bi mirno na sećiji prislonjenu uza zid i saburli čekala iftar. Čekala je tu hladnu vodu da okvasi usne i suho grlo. Oči bi zasjale a nur bi se razlio licem. Svaku večer bih tik pred iftar odlazila na Studenac čatrnju u sred našeg sela, po kantu hladne vode. Čak i u ljetnim danima voda tog studenca bi bila tako hladna da bi zidovi kofe i čaše zamaglili. Trčala bih kući s kantom u ruci, iz koje bi se voda proljevala, samo da na vrijeme stignem donijeti još dok je hladna… za iftara. Ništa ne bi moglo sakriti sjaj njenih očiju i zadovoljstvo njene duše pri prvom gutljaju toliko željene vode. Njena duša je zračila smirajem a njeno lice svjetlošću. Zahvaljivala je Allahu Stvoritelju milosnom na danu u kojemu joj je dao snagu da ga isposti i tražila snagu za naredne dane koje je čekala.
Odlazak na teraviju je bio kao i obavljanje farza. Mnogo teravija se klanjalo u našoj Staroj kući… Sve sobe bi bile krcate narodom koji je dolazio zaključiti dan teravih namazom. Naše mjesto je bilo u zadnjem safu… Umorna bih jedva čekala da se teravija završi… A postači su s zadovoljstvom i mirom čekali naredni dan, sehur, post, iftar, teraviju… I tako u krug. Trideset dana Allahove beskrajne milosti, zatvorenih kapija Dzehenema i širom otvorenih kapija Raja!
Da Milostivi Allah ukabuli post našim roditeljima i nenama i dedama i svim postačima, vjernicima, te da ih na Dan konačnog suda uvede u Džennet obećani kroz kapiju Rejjan! Amin!
Aida Kuko, Rođena u Mostaru, Gimnaziju “Aleksa Šantić ” – jezički smjer i fakultet završila u rodnom gradu. Trenutno živi i radi u Kairu. Majka dvoje djece, radi kao direktor jezičke privatne škole. Voli čitati i pisati. Amaterskim pisanjem se bavi još od osnovne škole. Govori engleski i arapski jezik.
Avlija.me, Aida Kuko