Akšam

Objavljeno 3. septembar 2008

Jedan od stubova islama je mjesec Ramazan. Svi iskreni vjernici prilaze ovom muslimanskom prazniku s ljubavlju i odgovornošću te kao Božiji robovi ispunjavaju amanet vjere, tradicije, identiteta. Veličanstvena atmosfera zavlada u muslimanskom svijetu od Australije do Kanade. Obaveza svakodnevnog posta, uzdržavanja od tjelesnih užitaka, jedinstvenog ponašanja čini ljude, vjernike gordim i ispunjava ih nadom da će zaslužiti Božiju  milost.

Svi oni koji ne upražnjavaju islam a živeći u multikulturalnom svijetu obrate pažnju na islamske vjernike i poštuju njihove obaveze. To rade odgojene i civilizirane osobe. Autorova sjećanja na Ramazan sežu na polovinu prošlog stoljeća. Još kao dječak,  zajedno sa svojim vršnjacima, okupljali smo se oko džamije Gožulj očekujući da imam džamije na Gožulju okuiše akšam. U tom iščekivanju prolazili su posljednji minuti dnevnog posta. Svi smo čekali uzvišene riječi molitve“Allahu ekber…“. Tih godina nije bilo radio-prijemnika, televizije, pa da muslimanski svijet bude obavješten kada nastaje akšam i počinje iftar. S obzirom na „tretman“ vjere i da je bilo tehničkih pomagala,opet bi vladala neobavještenost. Do Ljubuškog i Gožulja rijetko su dolazili takvimi i vaktije, a da su i dolazile, veliki broj vjernika je bio nepismen, pa ovi dokumenti ne bi koristili svrhi, kao što je to danas.

keminanena

Autor je svoje djetinstvo proveo sa nenom Habibom Lalić rođ.Mujezinović, koja je stanovala za Lalića kulom. Moj zadatak je bio da budem kod džamije Gožulj u trenutku oglašavanja akšama i onda trkom, što prije, da krenem prema domu svoje nene, do Lalića kule i da trčeći usput stalno aklamujem „Akšam,akšam“ kako bi i drugi vjernici tim putem saznali da je vrijeme iftara!

Moje uzvike „Akšam,akšam“ tada su mogli da čuju, pa da se „omrse“ sljedeće kuće sa svojim porodicama, na potezu Gožulj-Lalića kula: To su bili – Ajiša Nikšić (Cuca), kuća Safe Mahića, kuća Rezaka Dizdarevića, kuća Najle i Nibe Ombašić, kuća Razije Mahić, kuća mojih roditelja Nure i Hase Mahića, kuća Alije Mahića (Krivo), kuća Hame Fazlinovića (Make), kuća Mehe Lalića (Cojle), kuća Hajre Ombašić, kuća Nune Fazlinović, kuća Eme Dizdarević (Aganovica) kuća Ašik Osmana, kuća Muje Bilića, kuća Fatke Fazlinović, kuća Nure Ombašić, kuća Nedžiba Alendara, kuća Zekije Alendar, kuća Tidže Mahić (Vehabovica) kuća Derve Mahića (Čarla), kuća Arifa Mahića, kuća Ismeta Gujića (Roše), kuća Husage Bilića, kuća Bećira Lalića, kuća Sulejmana i Hase Mujkića, kuća Avde Lalića (Cuni), kuća Hamida Lalića, kuća Alije Mujkića, kuća Alije Lalića (Dolar) i na kraju kuća Habibe Lalić. To je bio niz kuća nosilaca i članova njihovih porodica. Džematlije na Gožulju znaju da danas na ovom potezu skoro da nema muslimanskih vjernika ali neka ovaj niz ostane zapisan za buduća pokoljenja i vremena!

Kada bi sve obavjestio ulazio sam u neninu kuću, koja je svaki put postila 5-10 minuta vremenski duže, radi dužine moga pretčanog puta od džamije Gožulj do Lalića kule.

Onda je nastupao ritual iftara. Na stolu bi se našla ukusna zehira, slana i slatka. Mirisi su ispunjavali kuhinju, jer se pravila hrana sa orjentalnim začinima uz veliku ljubav prema prazniku, prema ukućanima. Na dagari su bile pripremljene savijene cigare od domaće škije, džezva sa kafom se podgrijavala na vatri koja je iznešena iz šporeta u dagaru -Pošto nije bilo „struje“ ova plamteća vatra je bila jedina svjetlost. Nena bi blagobojazno jela i pričala o provedenom danu. Ja sam joj bio i muž, i sin, i kćerka, i sestra i komšinica. Mrak je nastupio već u akšam pa je atmosfera imala elemente mistike i čarolije. Iščekivali bi eventualnu posjetu koja je trebala razbiti usamljeničku monotoniju. Nena je nakon iftara učila Kuran, potom klanjala, a unuk se pridržavao uz nenine skute i dimije. Nakon jacije nena bi pričala priče unuku, koji bi ubrzo zaspao, pripremajući se u snovima da opet sutra „obeseli“svoje komšije na Crkvici, Bobovištu, Diklanači, Lalića kuli, da je Božijom voljom stigao novi akšam!

Neka je svim ljubušacima islamske vjeroispovjesti, ma gdje bili, blagoslovljen Ramazan!

Neka je rahmet duši, svim umrlim, iz navedenih kuća od Gožulja do Lalića kule.

 

Kemal (Kemo) Mahić, profesor u penziji

 

gdzamija gozulj

dzgozulj

Pogled na Crkvicu i Tabiju, Perica Biško

 

4630 Posjeta 1 Posjeta danas