U ovom prohladnom danu, dok napolju pada kiša i kroz nju prolijeće snijeg, u osami i izolaciji, insanu je najljepše i najugodnije biti u toploj sobi i sjećati se prošlog vremena.
Baš kada sam se spremala da napišem tešku i nevjerovatnu sudbinu jedne žene, koja mi ju je neki dan ispričala i amanetom zamolila daje zapišem, (naravno pod tuđim imenom, što ja u praksi i činim), telefonom me pozva jedna prijateljica i drhtavim glasom mi ispriča da je danas na pješačkom prelazu zamalo stradala.
Reče mi da su joj naočare od snijega i maske zamaglile i nije vidjela kada se na pješačkom prelazu upalilo crveno svjetlo. Želeći da pređe ulicu, negdje na sredini, začula je škripu kočnica… Zastala je uplašena. Smakla je naočare i vidjela koliko je svijeta bilo na trotoaru i svi je začuđeno gledali.
„Kako prelazi na crveno, ima li oči…?“, – čula je komentare.
„Vozač nije kriv…“
„Kad ne vidi, što ide po ovom kijametu…?“
– Vozač je bio više uplašen , nego ja – nastavila mi je priču.
„Tetka gotovo danas padoh na belaj na bigajri hak…“
„Sine, halali, nešto sam se zanijela… Ka star insan…“
„Tetka sadaka te danas sačuvala…“
Htjedoh mu reći da to i sama znam, ali on uđe u auto i ode.
Vraćajući se kući, sjetih se da sam prije neki dan obradovala siromaha jednom hedijom i nijetom.
„Ova sadaka pristala meni, mojoj djeci, njihovoj sreći i djeci, mojim bližnjim i svakom dobrom insanu…“
Posle razgovora sa prijateljicom, dugo sam razmišljala o majčinim i očevim nasihatima. „ Sinko šala nije sadaka i nemjerljiv je onaj sevap koji zaradiš kada nevoljnog obraduješ. Ona te sadaka čuva i Allah ti je na drugi način nadoknadi.“
Danas je mojoj prijateljici sa udijeljenom sadakom, život darovan.
Sjetih se kako je, za vrijeme rata u Bosni, sadaka sačuvala mog bratanca.
Te 1992. god. kada je Bosna bila napadnuta (jer samo ona od Republika bivše Jugoslavije nije imala pravo da se odcijepi bez krvoprolića i samo bosanski jezik smeta kao maternji jezik, samo se mom narodu osporava pravo na ime Bošnjak- svi ostali mogu i nikom to ne smeta…) svi naši Sandžaklije, nastanjeni u Bosni, tada su stali u odbranu Bosne i svog naroda.
Iz moje kuće su se tri brata i tri bratanca prvog dana prijavili za odbranili Bosne. Pričali su mi koliko su im ti prvi ratni dani bili teški bez oružja, bez ikakvih sredstava za odbranu. A po Sarajevu se neprestano sa brda pucalo…
Kada se za samo jednu noć na naselje ispaljivalo nekoliko hiljada granata, to će neki historičari, bez imalo duše, bez stida i griže savjesti, kasnije nazvati: „Građanski rat.“
Da li neko može zamisliti strepnju jedne starice koja u odbranu zemlje iz kuće prati šestoricu boraca, šest zenica svoga oka, dunjaluk cijeli, a ne zna ko će joj se od njih živ vratiti.
A moja majka je ispraćala tri sina i tri unuka zajedno sa svojom snahom, svake noći za njih zajedno brinule i zajedno dovile da ih Allah čuva. Znale su da se položaji naših boraca neprestano granatiraju i da svakog dana ima poginulih. No, u toj strepnji je bilo je i njihovog ponosa što ni jedna od njih krvnika rodila nije i što niko od njih šestorice nije nogom kročio na tuđu teritoriju, niti porušio nečiji dom, niti ubio nedužno dijete. Oni su branili samo svoj prag, svoj obraz i čast svoje otadžbine.
Jednog dana, posle dopusta od dva dana, jedan moj bratanac je sa svojom četom krenuo da pripomognu jedinicama koja je branila Igman. Krenuli su vojnim kamionima nekim sporednim putevima. Negdje na početku puta, mom bratancu je iznenada pozlilo i počeo je povraćati. Komandir mu je prišao i kada ga je pipnuo za čelo, vidio da ima temperaturu. U tom trenutku su naišla vojna kola hitne pomoći iz pravca Igmana i komandant ih je zaustavio.
 |
„Begoviću, vrati se sa sanitetom natrag za Sarajevo. Čim stigneš odmah se javi u vojnu ambulantu!“
„Ali komandante, ovo je prolazno, ja ću biti… Ja ću na Igman!!!“
„Naređujem ti…! Idemo momci…!!!“
Iako pod temperaturom, moj bratanac je žalio što nije sa svojim borcima otišao na Igman da pripomogne u njegovoj odbrani. Od tuge su mu krenule suze…
„Borac, a plače… Kakav si ti to borac…?“ – kao da je čuo očev prijekor.
Dok su se sa Trebevića, sa Zlatišta, sa Špicaste stijene i Jevrejskog groblja, na Sarajevo bezdušno ispaljivale rakete, granate, pamovi, patovi, fijukali metci po bašči se zarivali i u prislonjene kauče uz prozor i na njemu bušile polijepljene najlone sa ispisanim slovima UHCR-a , moja majka je po ko zna koji put prebirajući tespih, učila dove i Svemilosnom Gospodaru se molila za živote svojih najdražih. Svaku dovu je završavala sa riječima:
„Tamooni, da Bog da se o svom halu zabavili. Amin!“
Činilo joj se da se svake noći nebesa i zemlja od grmljavine ispaljenih raketa spajaju, da ujutru od Sarajeva neće imati ni puholj… No, ipak gledajući ga sa Vratnika, ujutru je Sarajevo još pulsiralo, živjelo, dostojanstveno se uzdizalo, dušmaninu gordo prkosilo.
„Sarajevo ljubavi moja“, – pjevao je Monteno, uglas mu pjevale pjevale Sarajlije.
„Ne daj se grade moj…“ – pjesmom ga je hrabrila Hanka.
„Prijatelju moj… u Arsenovoj pjesmi Kemi je stizala prijateljska sućut“, Evropa i svijet su šutjeli. Po trotoarima se razlijevala krv, letjeli dijelovi tijela u zrak, zaustavljali na probeharalim jabukama, da u cvijetu mirišu na nevinost, na nemoć, na prekinutu mladost.
Osvanuo je sunčan dan. Dok je proljetno sunce svojim zracima ranjeno Sarajevo umivalo i liječilo teške rane, dušmanin je mirno spavao gore u planinini, gdje su sve kuće bile netaknute i gdje je u restoranu svirala muzika. Tako dušman, onaj koji se ne boji Boga, ni Božje pravde, proslavlja smrt nedužnih …
Odjednom je ko ona najljuća granata u Sarajevu eksplodirala vijest: „Naši borci su zarobljeni u Trnovu, njih trideset…“
Porušenom gradu je doturena so na ljutu ranu.
Muk… Mozak se okameni, usta šapću, avaz nestaje, utroba gori…Oči oslijepe, vid se mrači…. Šta misliti, kako živjeti? Kako čekati vijest? Hoće li ih ubiti? Dušman je to, ne zna za milost. Smeta mu ime i onaj što voli svoju otadžbinu.
Moja majka saburom i dovom tješi snahu, majku, da joj srce za djetetom od bola i strepnje ne pukne. Ne zna šta bi joj rekla, krije suze, u samoći se sjeća.
Povijala je tek rođenog unuka, u krilo ga na jastuku ljuljala, uspavljujući ga pjevušila mu, puhala u bolesno uho. Sjeća mu se prvih koraka, izvađenog zubića, polaska u školu, mature… Pred očima joj vihori crni talas, brada od mahovine…
„Odoh ti ja majko, Bosnu brani TI“… – smijao se šeretski, dok mu je na polasku, oko glave okretala tespih i učila na uho.
 |
„Majkin karenfil… Vidu naš… Svemogući, sačuvaj nam ga. Sačuvaj nam dijete,uzdanicu našu. Još je hadžamija, devetnest godina mu još nije. Tvojom moći, dušmanu slomi silu, ja Rabbi.“
„Djeco, sadaka insana čuva od svakog dunjalučkog i insanskog šera. Ona produžava život, sadaka je musafirska dova, sadaka je odivina kašika koja na sofru u rod zvjecne, sadaka je zahvala muftačnog, jetima, udovice, sadaka je utješna riječ zakahrenom…
Kada vam Allah podari imetak, to je Njegovo iskušenje da li ćete od toga udijeliti nevoljniku i time zaštititi sebe i svoj porod,“ – sjećala se moja majka Muniba svoje majke, naše bike Aiše Pašić, rodom iz Taslidže. Sjećanja su joj bila mehlem i nada da joj lahne ona strepnja za unukom.
„Majko Aiša, nikad nisam vratila siromaha sa praga. Iako su bili drehavi, zapušteni, jadni, kod nas su uvijek imali konak. Mnogi od njih su pri odlasku, na pragu ostavljali hajr dovu“ Da vas sve Allah čuva, da vam naknadi imetkom, ja Rabbi!”
Svoj rodbini smo širom otvarali vrata, veselom ih čehrom sretali i ispraćali“, – moja majka je tješila sebe i uzdala se u onu zarađenu sadaku.
 |
A onda je na razrušenoj kapiji vratničke čikme ugrijalo najsjajnije sunce, grahnulo sa Igmana, Bjelašnice, sa Žuči, tamo gdje se branila domovina životima, gdje je žuta Fadila od krvlju za voljenog kitila djevojačke boščaluke, gdje je doktorica rh Hanifa Osmanović liječila ranjenike i umjesto njih plakala, a oni joj na umoru ostavljali u amanet Bosnu. Grahnulo je sunce sa kapije koje je oživjelo damare svojoj majci i majci staroj. Kaldrmisanom razrovljenom avlijom,razdragano je ustrčao bosanski borac, zamirisao mu ljiljan iz kose i sa one zastave drage mu, jedne jedine otadžbine Bosne.
– Majkooo!, – riječ ljepša od svih parkova na cijelom dunjaluku, slađa od tone medovine, mehlem bolji od svih svjetskih terapija…
– Oči moje… Elhamdulillah!, – suze se u jecaju izliše.
– Što plačete…?
– Mislili smo da si zarobljen… Tvoji borci…
– Šta…!!!?
„Danas nam je stigla tužna vijest. Naši zarobljeni borci su svi do jednog u Trnovu likvidirani. Njih dvadeset devet…“, – sa tranzistora se začuo drhtavi glas.
Tu na pragu kuće, borac BH armije je za svojim poginulim drugovima plakao i nije se stidio suza.
Dok je moja majka milovala unuku kosu i zahvaljivala Allahu na darovanoj sreći, tiho je šaputala:
„Sine, sadaka te sačuvala, sadaka insana čuva…“
Bosnjaci.net, Šefka Begović – Ličina