U nizu pregalaca koji su za vrijeme Austro-Ugarske uprave mnogo zadužili grad Mostar i okitili ga spomenicima trajne vrijednosti, najvidnije i najzaslužnije mjesto zauzima popularni mostarski gradonačelnik Mujaga Komadina.Njegovom inicijativom sagrađeno je više impozantnih građevina koje su do 1992. godine služile na ponos Mostaru, a tada su, skoro sve, od strane četnika i ustaša, zapaljene ili potpuno srušene.
Među nekoliko sačuvanih bašluka u haremu Lakišića džamije, u mahali Ričina, nalazi se i spomen bašluk od bijelog aranđelovačkog kamena na čijem izglavnom dijelu sa završetkom, u obliku fesa, stoji natpis na turskom jeziku:“On(misli se na Allaha) jeste vječan.Mostarski gradonačelnik Komadina Mustafa-aga, sin Omera.Za njegovu dušu prouči Fatihu.Godina njegovog rođenja je 1256. Po Hidžri(odnosno,1839. po novom kalendaru), a datum smrti 11. Ševala 1344.H(što odgovara 5. Maju 1925. godine)“.
Ta njegova želja da Mostar približi Evropi naročito se osjećala kroz intenzivnu izmjenu miljea grada.Podizao je veleljepne zgrade po uzoru na one koje je viđao u Pešti i Beču, gdje je često odlazio.Sva pulsiranja u onovremenoj arhitekturi rado je prihvatao i prenosio u svoj rodni grad. Krajem turske uprave u gradu postoje dva javna hamama, ali njega oduševljava veleljepno kupatilo u Pešti, što rezultira izgradnjom vrlo sličnih u Mostaru.
Bio je vrlo poslovan čovjek sa urođenim smislom za biznis.Brzo je reagovao kada je trebalo donijeti odluku o ulaganju kapitala u nove objekte.Tamo gdje općina nije mogla investirati, nudio je da to on učini svojim sredstvima.
Mustafa Mujaga Komadina je rođen u Mostaru 1839. godine u Husein hodžinoj mahali na Carini. Završio je mekteb i medresu, odlično je govorio turski jezik.Dugo vremena u literaturi se provlačio podatak da je on bio nepismen, čime se zlonamjerno željela umanjiti njegova ličnost i svrstati ga u neobrazovane.Uostalom, pouzdano se zna da je imao lijepu biblioteku sa djelima na turskom jeziku.
Kada je 1885. godine osnovano Dobrovoljno vatrogasno društvo, među prvom tridesetoricom osnivača je i njegovo ime.Društvu poklanja 50 forinti na ime glavnice.Iste godine učestvuje u sufinansiranju časničko činovničke kasine na Mejdanu.Pored njega, pozajmice je u iznosu od oko 20.000 forinti priložio izvjesni Hauser iz Trsta.
Rijetke su godine kada u Mostaru vladaju izuzetno hladne zime.Ipak, 1887. godine to se desilo. Zbog velikog nanosa snijega, grad je bio potpuno odsječen od ostalog svijeta.U tim, za siromašno gradsko stanovništvo veoma teškim trenucima, Mujaga priskače u pomoć. Šalje telala da po gradu objavi vijest u kojoj stoji da će dijelti drva i brašno-besplatno.Vrlo brzo je razdijeljeno je 500 tovara drva i 40 vreća brašna. Na ovom primjeru mnogi su uočili njegovu širokogrudnost i jednu specifičnost svojstvenu pravim Mostarcima.
Što se tiče početka njegovog ulaska u politički život grada,može se reći da je bio neuspješan.Na izborima za Gradsko vijeće Mostara 1891.godine,pokušaj da uđe u krug vijećnika nije mu uspio, jer je sakupio samo 302 glasa, što je bilo nedovoljno.Prelom je nastao aprila 1893. godine, kada je kooptiran u Gradsko vijeće, jer je jedno mjesto ostalo upražnjeno.Davanjem zakletve započinje njegova sve veća angažovanost u javnom životu grada.
Da bi se na odgovarajući način obilježila 50-godišnjica vladavine cara i kralja Franje Josipa I, mostarska Vlada izašla je sa prijedlogom da je za taj jubilej najprimjerenije početi sa izgradnjom prve osnovne škole.Vlada je za te svrhe izdvojila prilog od 30.000 forinti i za lokaciju je otkupljeno zemljište u vlasništvu Mujage Komadine.
Mujaga Komadina je potpisnik rezolucije Muslimana Bošnjaka u kojoj se traži vjersko-prosvjetna autonomija.Uz potpis idejnog vođe Ali Fehmi efendije Džabića je i njegov.U kući Mujage Komadine, januara 1907. godine, održana je Skupština muslimanskih predstavnika Hercegovine.Bio je član Centralnog odbora jugoslavenske muslimanske organizacije(JMO), osnivač i predsjednik Hercegovačke banke, član upravnog i nadzornog odbora u više privrednih organizacija, te Vakufsko-mearifskog sabora.
Već 1883. godine podiže jednu veću zgradu na dva sprata u Glavnoj ulici. U prizemlju je njegov dućan, a na spratovima sobe za musafire.I danas se na roglju krova nalazi ulemanski znak, a iznad ulaznog portala je na kamenom kvaderu uklesan tekst na turskom jeziku iz koga se saznaje porijeklo zgrade.
Sve do 1896. godine na prostoru ograničenom Glavnom, Srednjom, Hanskom i Telčevom ulicom, nalazio se čuveni Džinovića han.Po njemu je ovaj kompleks zemljišta dobio naziv Džinovina. Upravo taj plac 1898. godine otkupljuje Mujaga i tu podiže impozantnu trospratnicu u kojoj sve do pred bila Skupština općine,a u prizemlju poslovni prostor ZE-ME.Na pročelju te zgrade, okrenute ka Glavnoj ulici.Komadina je želio staviti reljef bosanskog grba,ali mu tadašnje A-U vlasti to nisu dozvolile.Kompromis je nađen tako što su ugrađene plastične dekoracije u kojima su njegovi inicijali M.K.Premda je ta zgrada tokom ovog rata u znatnoj mjeri devastirana,ipak se na fasadi uočajavu plastični ukrasi sa njegovim monogramom.Zgrada je rađena u seceonističkom slogu, po projektu Josipa Vancaša.
Časničko činovnička kasina za koju je dao učešće prilikom izgradnje, otvorena je 1885. godine. U njoj je projektovana najljepša plesna sala u gradu.Tu su se održavali balovi, svečane akademije i koncerti.
Svaki novi objekat obezbjeđivao je nove sadržaje, tako da je Mostar postepeno poprimao izgled savremenog grada, po uzoru na evropske centre.
U to vrijeme Mujaga se odlučuje da sagradi jednu džamiju u Gornjoj Drežnici, gdje do tada nije bilo niti jedne muslimanske bogomolje.Na lokaciji Poglavci 1903. Godine,podiže džamiju na zemljištu koje je poklonio Mehmed Huseljić.Četvrtasta munara dosezala je visinu od 12 metara.
Na izborima za Gradsko vijeće 1903. godine ponovno je osvojio dovoljan broj glasova, te je kooptiran u Komisiju za pregled cjenovnika o ugrađivanju vodovoda i u povjereništvo za donošenje odluke o mjestima za postavljanje javnih česmi.Mujagi treba zahvaliti što se u krugu stare bolnice tada nije napravio montažni paviljon u svrhu proširenja iste, nego je usvojen njegov prijedlog da to bude zgrada od tvrđeg materijala.Očito da je mislio kako treba sistematski, a ne privremeno, rješavati neke probleme.
Izbori 1909. godine nagovjestili su njegov puni uspjeh.Njegov protivnik karlo Pinter, austrijski zaštitnik, inače kotarski predstojnik, živo se zalagao da za gradonačelnika izaberu Ibrahima Kajtaza, a za njegovog zamjenika Dominika Mazzija,doseljenog advokata.Sjednica je nakon burne diskusije prekinuta i tek na molbu Pintera vijećnici su se sakupili u poslijepodnevnim satima i za gradonačelnika izabrali Mustafu Komadinu.
Prilikom dočeka cara Franje Josipa I u Mostaru 1910. godine,Mujaga je nastojao da ga što ljepše i dostojnije ugosti.Tih dana Mostar je bio sav iskićen cvijećem, ćilimima i zastavama.
Na staroj željezničkoj stanici, za tu priliku, napravljen je improvizirani paviljon.Po ulicama su podignuti slavoluci svih konfesija:pravoslavnih,muslimana,katolika i Jevreja.Čelični most“Franje Josipa“ između hotela „Bristol“ i „Neretva“ sav je iskićen cvijećem.Najljepši perzijski ćilimi u dužini oko 400 m postavljeni su preko cijele Velike ćuprije, odnosno Starog mosta i dalje Priječkom čaršijom.Na Rondou je postavljen visok obelisk sa carskim oreolom.Pucnji iz topova postavljeni na brdu Hum označili su dolazak cara.Nakon što je primio raport počasnog stroja, car se uputio ka paviljonu gdje ga je dočekao gradonačelnik Mujaga Komadina i kratkom besjedom pozdravio.
Zatim je sedmogodišnji sinčić Mujage, Edhem Komadina, i mala Fatima Kajtaz ponudili caru na srebrenoj tacni hljeba i soli, a djevojčice Ruža Čokorilo i Milka Smoljan buketiće cvijeća.Edhema Komadinu, sina Mujaginog, car je darivao zlatnim sahatom koji se i danas čuva u porodici Komadina.
Isto tako njegovo ime nalazimo i u spiskovima članova kulturno prosvjetnih društava:“Napredak“,“Gajreta“,“Prosvjete“…Na osnivačkoj skupštini Muhamedansko-čitaoničkog dobrotvornog društva(Kiraethani-čitaonici) izabran je za prvog predsjednika.Pod njegovim rukovođenjem u Mostaru je osnovano Muslimansko dobrotvorno društvo za siromašne.
Još dok je bio vijećnik, Mujaga odlazi u Sarajevo da od Zemaljske vlade traži odobrenje za izgradnju Lučkog mosta i povećanje ranga Trgovačke škole u akademiju.Tek kada je postao gradonačelnik, započinje izgradnja ovog, trećeg po redu, gradskog mosta. Armirano betonska konstrukcija je završena maja 1913. godine,kada je most svečano otvoren i tom prilikom podgradonačelnik Smoljan saopštava odluku Gradskog vijeća da se mostu, zbog naročitih zasluga za njegovu izgradnju dadne ime gradonačelnika Mujage Komadine. Novac koji je Mujaga uložio u gradnju mosta vraćen je ubiranjem mostarine.
Paralelno je planirao izgradnju savremene banje, odnosno javnog kupatila.U maju 1911. godine upoznaje Okružnu oblast o učinjenim pripremama. Nacrt je napravio Mostarac Miroslav Lose, upravnik gradskog vodovoda, koga je Vijeće poslalo na studijsko putovanje da, po preporuci Komadine, prostudira tamošnja kupatila.
Banja je otvorena 3. Juna 1914. godine,a masa Mostaraca je tom prilikom Mujagu nosila na rukama ispred zgrade. Kažu da je tada sa svečane bine održao najkraći govor, rekavši samo ovo:“Narode, evo vam Banje ko ima para, za one koji nemaju, eno Neretve.“
Za vrijeme njegovog načelnikovanja započinje izgradnja četvrtog gradskog mosta-Carinskog.Gradili su ga ruski i italijanski zarobljenici. Osnovao je Konvikt za siromašnu muslimansku djecu, koja su pohađala medresu, kao i za gimnazijalce i učenike trgovačke škole. U zgradu lociranu u Brankovcu kod Mitropolije uložio je 80.000 kruna i već 1. Septembra 1912. godine u Konvikt je primljeno četrdesetero djece.Ova ustanova bila je jedina ovakve vrste u Hercegovini. Radila je do početka Prvog svjetskog rata 1914.godine.
Iz teksta sačuvane diplome saznajemo podatke o još jednom objektu darovanom od strane Mujage Komadine, a radi se o ženskom mektebu.Mekteb se nalazio u Brankovcu u blizini nekadašnje džamije, na raskršću ulica Brkićeve i Braće Ćišića.
Gradska elektrana „Franjo Josip“ u Mostaru, sagrađena je 1912.godine, a svečano puštena u rad, pritiskom na dugme, izvršio je Mujaga Komadina.Umjesto starih fenjera, grad je dobio 630 lampi sa žaruljama.
Njegovo vlasništvo je zgrada nekadašnjeg Opštinskog suda u Cernici, a kasnije ju je prodao sinovima Riste Šaina.
Svoj doprinos imao je u izgradnji još nekoliko zgrada kao što su Viša djevojačka škola,zvana „Kalhana“( ime dobila po nekadašnjem Kalhana hanu), Vojna komanda na Glavnoj ulici, privatna porodična rezidencija u Stefanijinoj aleji, trospratnica na Glavnoj ulici u kojoj stanuju njegovi nasljednici…Razmišljao je o izgradnji pozorišta, dovođenju vode za piće iz Bune, kao i o izgradnji još jednog mosta od današnje Tepe do Bašćina.
I pored silne želje da mijenja izgled grada, da podiže reprezentativna zdanja,ipak,godine su učinile svoje.Iz njegovog pasoša je vidljivo da se na put u Italiju otisnuo 7.aprila 1925.godine, dakle samo 28 dana prije smrti.To jasno govori koliku je imao volju da stvara, ali vrijeme nije radilo za njega.
Izvor:Biblioteka Znameniti Mostarci (autor NN/M);25.04.1997.
Priredio: Kemal Mahić
