Edin Konjhodzic: Sutilac

 

 

Vjetar je pomjerao vlati trave, ne baš nježno, čas na jednu, čas na drugu stranu, između dvije velike reklame.Trava je bila ograničena cestom i lijevo i desno. Rasla je iz zemlje koja je otkopana kada se pravio put, iz te hrpe suvišnog. Ponekad bi se u njoj sakrila zalutala životinja ili bi je pregazio neki pješak. Njeno busenje je bilo slabo, njena zelena boja je bila bliža sivoj. Nalazila se u gradu.

Između dva natpisa, „Budućnost s nama!“i „Birajte promjenu“, upravo preko te trave je prešao jedan tih lik, bojažljiva figura.Duga i smeđa kosa, pogled pomalo izgubljen i strašljiv, korak koji kao da ispipava tlo ispred sebe. U onom trenutku kada se korak spustio na asfalt, zastao je, kao da je prevladao strah, pogled se podigao prema neboderu i korak je nastavio dalje, ali nekako promijenjen, nesigurniji i nezadovoljniji.

-Tužna je njena priča. Otac joj je ozišao u rat, prije nego što je uspio oženiti njenu majku. Ona se rodila u ratu. Majka je htjela da sačeka svog voljenog, ali su njeni roditelji javili svom nesuđenom zetu da je umrla. I desilo se nešto čudno. Ovaj je postao derviš. Vratio se tek mnogo kasnije nakon rata, izmijenjen i očvrsnuo. Kada je saznao za nju, nije vjerovao da je njegova- na izlogu je upravo prošla ona tiha sjenka kada je prodavačica dovršila rečenicu i uzela telefon.

Prošla je ispred izloga kradomice, sa željom, onom njenom starom željom da je ne primijete. Do kada su ljudi ispred zgrade. Sada je to bilo veselih deset metara, nije bilo nikoga, a i bilo je proljeće.Ušla je u lift. Dodirom je upalila svjetlo na okruglom broju četrnaest. Kabina se podizala lagahno, škripa je zagrlila metal oplemenjen drvetom. Sajla se mučila,istezala i trpila bolove. Unutra je vladala tišina, samo je jedan mladi pogled trpio promjene svjetlećih brojeva na uskoj traci iznad vrata.

Sajla je odahnula, brojevi su se prestali igrati i pobijedila je četrnaestka. Metalni okvir je otvorio uski prostor hodnika.Bijela, drvena vrata su se otvorila munjevito, niko nije ni opazio piruetu ključa.Prozor se nasmiješio do pola i svjež vazduh je ušao u sobu.Zelenkasti zidovi su pozdravili tihu sjenku, zagrlili je, dodavali je jedan drugom pažljivo i osjećajno. Bjelkasti čajnik je zauzeo svoje mjesto spreman da otrpi svu toplotu ovog svijeta za najdražu ruku.Stara šolja, donesena iz Engleske, zapravo jedina strankinja u stanu, pozdravila je jedinu damu koju je poštovala, tu nježnu ruku i spustila se na tog primitivca koji je uvijek neugodno dodirivao njenu stražnjicu i nije uopće razumio njen jezik.Taj prokleti stol, uvijek neodjeven, nije dostojan njenog porculanskog dodira.

Dvije najveselije osobe u stanu, dvije luckaste papuče, poljubile su svoje stare ljubavnike, jedina dva stopala koja su imala razumijevanja za lagahan hod, za nježnost i obzirnost. Tepih je dao blagoslov, podržao šetnju zaljubljenih, stari prijeratni gospodin je bio pun razumijevanja za mlade i zaljubljene, uostalom nije ih vidio već mjesecima. Plafon u hodniku je svom sinu jedincu naložio da usliša molbu plemenite ruke i ovaj ga je poslušao paleći svoje sijalice. Tal luster je nekada bio ponos stana, blistav i mlad, lijepih crta i gracioznih oblina, sve dok ga jedan zemljotres nije osakatio, njegove obline iskrivio, poremetio mladu dušu.

Opće veselje stana, te velike obitelji raznih predmeta različitog porijekla, konačno je narušilo tišinu koja je vladala diktatorski već mjesecima.Svi su se radovali, i zdravi i bolesni, čak i stari frižider koji je na samrti još samo uzdisao. Sva svijetla su se upalila osim preminule osamdesetwatne sijalice. Život se ponovo vratio probudio s dodirom voljene ruke. Svi su ljubili dragi lik, nježno dodirivali dvije ruke, grlili jedinu sjenu.

-Znate ona nije opasna, ali propisi su takvi – dva bolničara su objašnjavali policajcu.

– Ona pobjegne ponekad i uvijek je možemo pronaći u njenom stanu. Obično je pustimo nekoliko sati i onda pokupimo.

– Pa, šta je problem? –pogleda policajac.

– Ne priča s ljudima otkada joj je umrla majka. Šuti pred ljudima i govori sa stvarima – odgovori bolničar.

Zvono je zavrištalo, vrata su se opirala, zidovi su odgurivali tri sjene, pokušavali da ih istjeraju, šteka je izvršila samoubistvo i pala na pod, ali ništa nije spriječilo tri nemilosrdne sjene da uhvate tihi lik i odvedu napolje. Vrata su zalupala ljutito i ponovo je zavladala strašna tišina nad narodom. Vrijeme terora je ponovo počelo. Samo je čajnik preminuo od toplotnog udara. Nije mogao da podnese tu toplotu. I tišinu.

 

Napomena:prof.dr.Edin Konjhodžić je sin Seada(Seje) i Emire Konjhodžić r.Pašović.Živi i radi u USA.

Izvor:Edin Konjhodžić:“Rječnik robova“;Zenica 2003;Biblioteka „Nova osjećajnost“;

Izbor: Kemal Mahić

1471 Posjeta 3 Posjeta danas