Zagreb 7. Dio

“A sta sad ? Sad smo bas zatvoreni ! Ne mozemo vise nigdje iz Hrvatske. Ne mozemo se vratiti u BiH. Hrvatska je nasa sudbina !” Pomislih gorko, nakon sto nam je propao pokusaj da kupimo autobuske karte za Istanbul .
“Hajde da potrazimo onu turisticku agenciju sto je “bosanac ” S…. zakupio autobuse sa soferima, kad smo vec ovde.
Mozda oni znaju nacin kako da odemo negdje.” Rekoh.
Popeli smo se na sprat autobuskog kolodvora i odmah ugledali agenciju.
“Znate sta ?” Rece nam sluzbenik. ” Mi ne prodajemo karte. Mi nemamo redovne linije
za Istanbul, ni za bilo gdje. Mi samo iznajmljujemo autobuse sa vozacem.
Jedini nacin je da iskupite vise zainteresiranih, pa da uplatite za cijeli autobus.
A gdje vam je onaj prijatelj ? Nije nam platio za one autobuse !”
Zinuo sam ! ” Kako moze biti da nije platio?
“Dogovorili smo se da plati pola prije polaska, a ostatak na zavrsetku voznje.
Kad su stigli na cilj putovanja, on se izgubio. Vozaci ga trazili skoro cijeli dan, nisu ga nasli !”…
Kad smo izasli, opet Zlatan i ja postavismo jedno drugom vec dobro poznato pitanje: “A sta sad ?”
“Hajdemo da pitamo u nas konzulat ima li sta novo. Ili da vidimo mogu li nam nekako pomoci” rekoh.
Z…. ponovi istu tvrdnju kao i prosli put: “nema nista novo ne saljemo nikoga nigdje. Nemamo namjeru u skorijoj buducnosti slati nekoga negdje.
“Pa mozete li naci neko rjesenje za nas ? Bojim se za dijete. Nakon svakog napada epilepsije oni je operisu. Ja ne mogu da spavam. Ne znam sta da radim kada dobije sljedeci napad. Ne mogu cekati u kuci cekajuci da napad prodje, a ne smijem je vise predati u bolnicu. Ne zelim da je nepotrebno operisu, da se studenti uce na njoj !”
“Dobro, pogledacu sta mogu. Ali, ne mogu vam nista obecati.”
… Opet stojimo na cesti, izgledamo jadno, utuceno beznadezno.
Gledamo izgubljeno jedno drugo. Vise ne ponavljamo ono dosadno pitanje.
“Ja vise ne znam gdje da probamo. Stvarno ne znam !” Rekoh Zlatanu.
Onda se sjetih ! “Hajde da probamo jos u turskoj ambasadi.”
U Zagrebu je bila turska ambasada za gradjane Hrvatske i privremeno turska ambasada za gradjane BiH.
“Ne mozemo vam nista pomoci po tom pitanju, zao mi je.” Rece mi sluzbenica.
“A sto ne probate u vasoj ambasadi ?
Oni upravo prave konvoj za Tursku. Uskoro ce krenuti, za tri – cetiri dana.”
“Pa sad smo bili tamo, rekla nam je sluzbenica da nista ne planiraju zadugo !”
“Nije vam rekla istinu ! Danas su nama faksirali pripremljene spiskove koji jos nisu konacni ! Vratite se tamo, slobodno recite da sam vam ja rekla ! Neka vas stave na spisak, imate dovoljno vremena .”
Rece mi Vera, sluzbenica turske ambasade.
Pozurili smo nazad da stignemo prije kraja radnog vremena.
” ko vam je to rekao ?” Upita me Z…., gledajuci me napeto ispitivacki.
“Pa jeste istina je. Mi pravimo konvoj za Tursku, ali za mostarce koji su bili u logoru Heliodrom i za njihove porodice. A necemo da govorimo svima jer ce onda narod navaliti, pravice nam guzvu ovde.”
“Ja nisam mostarac ali sam bio u logoru Heliodrom. A osim toga, ispricao sam vam sve o mojoj porodici i problemima. Trebate i nama pomoci, mi moramo izaci negdje. Ja ne znam kako cu prezivjeti sljedeci napad i trecu operaciju !”
“U redu. Uradicu sve sto mogu. Gledacu da vas ubacim. Sad idite kuci i cekajte. Nemojte vise dolaziti, nemojte zvati, nemojte dosadjivati. Kad nesto bude rijeseno, zovnucu vas.” Rece mi Z…..
…Opet tu noc nisam oka sklopio.
“Nece ona nas ubaciti, nece me zovnuti.” Razmisljao sam groznicavo. “Kako ce me zovnuti kad ne zna broj telefona i ne zna gdje smo smjesteni sada.” Zakljucio sam.
Sta cu sada. Nemam se vise kome obratiti.
Vec sam ranije tri puta razmisljao da zovnem Maria u UNCHR, ali sam odustao zbog mog pogresnog zakljucka.
Pun ocaja i osjecaja bespomocnosti i beznadja zaspao sam u zoru.

719 Posjeta 1 Posjeta danas