Ljubuški je pripadao župi Večerić. U istorijskim izvorima se javlja dosta kasno, prvi put 1452. godine,prilikom rata Stjepana Vukčića sa Dubrovnikom.
Kada je Vladislav Hercegović prešao na stranu Dubrovčana, oteo je ocu čitav Hum osim Ljubuškog, u koji se Stjepan Vukčić sklonio.
Tada je i kralj Tomaš mislio doći pod Ljubuški.
Kao posjed Stjepana Vukčića spominje se u povelji kralja Alfonsa V od 1.6.1454. godine.
Turci su ga zauzeli 1463. godine, ali samo na kratko, jer jeć 18. jula javljeno u Dubrovnik da ga je Turcima oteo Vladislav Hercegović..
Turci su ga ponovo zauzeli 1477. godine i smjestili u njega posadu sa dizdarom.
Od početka XVIII vijeka sjedište je kapetanije.
Prema hronici Šilobadovića više puta sa ga napadali Kotorani između 1662. I 1669. godine.
Napušten je 1835. godine.
Grad zauzima prostor od nekih 500 kvadraatnih metara.
Razvijenog je tlocrta sa sistemom bedema koji opasuju glavnu kulu.
Bedemi ponegdje dostižu visinu i do 10 m, a u temeljima debljinu od 2 do 3 m.
Popravljan je u više navrata.
Danas su mu sačuvane jake ruševine na brežuljku iznad Ljubuškog.
Utvrđeni grad Ljubuški je nepravilan mnogougao dužine oko 90 m i maksimalne širine oko 50 m.
Na prvi pogled posmatrajući njegov situacioni plan, zaključujemo da je dograđivan u nekoliko vremanskih faza.
Najstariji dio srednjovjekovnog grada Ljubuškog činila je četvrtasta snažna kula sa malim oborom jugoistočno od kule.
Ova kula je imala dimenzije 8,5 x 7 m, a obor je bio dug oko 15 m i širok oko 11 m.
Oblik obora je bio nepravilan četverougao.
U drugoj fazi dogradnja je obuhvatala nastavak jugoistočne strane u vidu prislonjenog nepravilnog petougaonog obora, koji je na sjevernoj strani bio ojačan sa dvije kule.
Polukružna kula je imala vanjski promjer oko 5,5 m, a četvrtasta najdužu vanjsku stranicu oko 6,8 m.
Najvjerovatnije je da je samo prva faza srednjovjekovna, predturska.
Međutim, nije isključeno da i druga faza potječe iz vremena prije 1463. godine.
Odgovor na ovo pitanje dobit će se nakon arheoloških i arhitektonskih istraživačkih radova.
U trećoj fazi utvrđenje se proširilo na sjeverna, istočnu i zapadnu stranu od najstarije utvrde.
Ovo je sigurno turska dogradnja koju karakteriše izgradnja brojnih zidanih zgrada u zapadnom dijelu dograđenog utvrđenja.
Najbolji način utvrđivanja raznih faza izgradnje je izučavanje maltera, koji su u svakoj fazi različiti. Kao i izučavanje načina zidanja i upotrebljene vrste kamena.
Istraživanja koja bi se provela na ljubuškom gradu mogla bi nam odgovoriti na niz pitanja o tome kako su Turci dogradnjama i pregradnjama transformirali naše srednjovjekovne gradove, posebno hercegovačke, koji su imali neka specifična obilježja.
Izvor:Husref Redžić:Srednjovjekovni gradovi u Bosni i Hercegovini;Sarajevo publishing,2009.
Priredio: Kemal Mahić
