Zagreb 10.dio

Ustali smo u 4.20, nakon samo 3 sata spavanja. Jos uvijek bunovni prosli smo kroz sumu noseci torbe. I Ajlu. Vec nakon 10 min. stigose vozaci….
Polahko su se probijali kroz utabani snijeg.
Cijelo vrijeme treperila su zuta svijetla od raznih masina koje su probale osposobiti ceste za kakav – takav promet. Srecom bilo je jako rano, jos nisu pocele jutarnje guzve.
Ipak, napredovali smo jako sporo, najvise
zbog tih radova. I dalje je padao gusti snijeg, nosen jakim vjetrom. Opet sam se poceo brinuti, hocemo li doci na vrijeme…
Na ulazu u aerodromsku zgradu docekale su nas 2 radnice UNHCR. Zapisale su nas pa nas jedna od njih odvela do trece radnice i povece grupe vec pristiglih prognanika.
Nakon 20 – tak minuta usli smo u avion.
Kakav je to osjecaj bio ! Nakon 3 mjeseca neizvjesnosti konacno na putu za Dansku !
…Sjedili smo dugo. Cekali. Vec odavno je proslo vrijeme polaska. Djeca su isto tako davno zaspala.
Gledao sam kroz prozor. Masine sa zutim rotirajucim svjetlima, isto kao na cestama, vrtile su se po cijelom aerodromu.
Odjednom primjetim da vise nisam zabrinut, nisam ljut, bijesan…stresen…
Koliko nepotrebne patnje, suza, ocaja, strepnje, straha, sve zbog grube greske jedne neodgovorne sluzbenice ! I dvojice nesavjesnih doktora !
Razmisljajuci tako utonuo sam u san…
“Kaze pilot da mozda necemo poletjeti ! Nije jos dobio odobrenje !” Probudi me tihi glas stjuardese. “Ne vjerujem ni da ce dobiti” rece druga. Vidis ti ovog snijega ? Kad ce ovo ocistiti ?”
Nakon 10 – tak minuta udje u avion drugi pilot, mahajuci nekim papirom u ruci.
Uskoro, tockovi se odvojise od piste, prednji kraj aviona se podize jako, motori zabrujise zestoko…
U srijedu, 01. decembra, u osam sati i deset minuta.
Glave prikovane uz naslonjac sjedista, zbog velikog ubrzanja, gledao sam kroz prozor. U mrak.,
U jednom momentu mi se ucini da sam vidio nekoliko zvijezda.
Nakon nekoliko minuta izronusmo iz mora gustih oblaka.
Ukaza se velicanstven prizor ! Na sjevero zapadu nebo puno zvijezda, blistaju u ledenoj noci. Pun mjesec se “razbacao” medju njima. Pod njima bijelo – sivi prostirac od debelih oblaka.
Negdje ispod nas zavrsava tepih od oblaka, ukazao se skoro citav Zagreb, u svom punom sjaju, obasjan ulicnim svjetlom na jednoj, a rano – jutarnjom svjetloscu na drugoj strani.
Kako je samo sjajio, obavijen friskim, svjetlucajucim snijegom !
Sto smo se vise udaljavali, sto je izgledao manji, bio sam vise zadivljen njegovom ljepotom.
Uskoro, sunceve zrake pocese iz daljinje sarati nebom, pa se pojavi sunce u svoj svojoj ljepoti i jacini !
Stvarno nestvaran prizor, kakav se nije mogao vidjeti ni na najmastovitijim novogodisnjim cestitkama !
U tom momentu, zadivljen tom velicanstvenom idilom, pade mi na pamet nesto, sto mozda nikom (drugom) normalnom covjeku ne bi, u ovakvoj situaciji:
” Boze dragi, pa ja sam proveo u njemu 3 mjeseca i 3 dana a da ni u jednom momentu nisam pomislio, ni u jednom trenutku nisam primjetio, kako je lijep grad Zagreb !
Ni stotine nesavjesnih doktora, ni hiljade neodgovornih sluzbenika a kamoli ovih nekoliko promasenih slucajeva ne mogu u meni promjeniti misljenje o jednom gradu, o jednom narodu “ni nasem ni vasem” !
I zato i sada, nakon skoro 30 godina mislim isto: “kako je lijep grad Zagreb”
A ako nekad slucajno u moju glavu zalutaju crne misli, sjetim se samo nepoznatog vozaca “stojadina”, uplakane Branke, direktora Hisama, bijesnog Marija i ljute doktorice Tanje ! I stotine drugih poznatih i nepoznatih, dragih osoba, koje su prosli kroz nas mukotrpan zivot.
Tesko razmisljanje prekinu pilotov glas: “dragi putnici, upravo smo napustili zracni prostor Hrvatske i usli u zracni prostor Madjarske. Letimo na visini od 9.860 m., brzinom od 880 km/sat. Vanjska temperatura je minus 52 stupnja celziusa.
Sretan i ugodan let vam zeli osoblje Croatia Airlines !…
… Mnogo godina kasnije, rece mi kum, imenjak: “Kad ste vi izlazili iz autobusa u Allerødu, govori nama Vlado (bivsi mesar iz Zenicke mesare u Ljubuškom): vidite onog covjeka. On je imao svoje plastenike, svoju firmu, svoje ljude koji su radili za njega. One torbe su mu sigurno pune para !” Kako sam se slatko nasmijao !
Tri mjeseca nakon dolaska u Dansku Aida je sistematski pregledana.
Nakon svih pregleda,, skeniranja, analiza, neurokirurg u Aarhus Kommunens Hospital , Niels je utvrdio usmeno, pa zapisao u Aidin zurnal: “sve je prilicno dobro uradjeno, sve funkcionise kako treba, jedino, mislim, ove dvije posljednje operacije su bile nepotrebne !”
“E moj doktore !”
Tezak uzdah iz grudi se ote !
Teska suza zablista u mom oku !

834 Posjeta 2 Posjeta danas