Jesen 1995: kraj rata i početak neizvjesne zime.
Na Sarajevo se više ne puca.Studen, užas, krv predhodnih zima rijetko se evociraju.Svako u sebi nosi strašne traume i tjeskobu od budućnosti, ali tek ponekad to spomene. Rekao je o Sarajlijama Ivo Andrić:“Prelaze preko onoga što ih najviše uznemirava.“
Grad drijema u drogiranom polusnu koji visi između prošlosti i budućnosti.Nedostatak energije stvara snene pejzaže. Nakon policijskog sata grad tone u potpunu tišinu. Udaljavajući se od centra, označenog dvjema katedralama, katoličkom i pravoslavnom, svaki korak kojim se ide ka Vratniku, najstarijem kvartu grada, korak je nazad u historiju.nebodere i habzburške fasade i Art Nouveau zamjenjuju radnje turskog trgovačkog kvarta Baščaršije, niske i tihe, uspavane iza vrata od kovanog željeza. Munara Gazi Husrev-begove džamije ocrtava se kao prst uperen u zvijezde vedre noći. Kaldrma je uglačana koracima miliona ljudi koji već stoljećima leže podno nišana s turbanima. Mjesec izlazi i skriva se iza pjenastih oblaka šireći mliječnu svjetlost nad sokacima, niskim mrežastim krovovima, okrečenim zidovima.U zraku se osjeća miris opalog lišća. Jedan golub guče u snu.
Husrev-beg je bio gospodar grada s osam hiljada duša, darežljivi mecena šesnaestog stoljeća koji je Sarajevu podario, putem raznih fondacija s dobrotvornim i kulturnim ciljevima, prekrasne džamije, javna kupatila, pokriveni trgovinski centar bezistan, Medresu, karav-saraj Morića-han, i drugi karavan-saraj Musafirhanu,koji je besplatno pružao gostoprimstvo siromašnim putnicima. I pravoslavna crkva je sagrađena zahvaljujući fondaciji koja je osnovana njegovom voljom; historičari kažu da je Pravoslavna crkva uvijek imala privilegovan položaj u Osmanskoj imperiji.U njegovoj palači dobrodošli gosti bili su venecijanski trgovci,jevrejski astronomi, turske vojskovođe, franjevački fratri(još prije Gazi Husrev-bega, sultan Mehmed II svojom Adhnamom iz 1463.god., garantirao je sigurnost franjevaca i njihovih samostana).Sjećanje na Gazi Husrev-begovo vrijeme, jedno od najsretnijih u Bosni, prenosi se putem narodnih priča u kojima je narod odabrao da ne slavi toliko velikog guvernera koliko njegovog vjernog slugu, Aliju Đerzeleza.
U jednoj priči se spominje da je,kad sultan počeo rat protiv naroda Besarabije, i Gazi Husrev-beg sa svojim Bosancima učestvovao u tom sukobu.Jednog dana našao se opkoljen neprijateljima koji su napadali sa svih strana. Branio se herojski, ali nije uspio probiti obruč.Odjednom, u njegovu odbranu stigao je nepoznati konjanik i prestrašio neprijatelje.Husrev-beg je tako mogao preći u protunapad preuzevši komandu nad desnim krilom dok ga je nepoznati konjanik pokrivao komandujući lijevim krilom.Niko se više nije mogao oduprijeti dvojici junaka.Neprijatelj je natjeran u bijeg, a na kraju bitke nepoznati je junak nestao.Uzalud ga je Gazi Husrev-beg tražio šaljući poruke na sve strane.Vratio se tako u Bosnu i ispričao ženi deset detalja bitke i događanja sa svojim spasiocem.Pokazao joj je ranu na ruci koju je zadobio u bitki, i ispričao kako mu je nepoznati konjanik zamotao ruku maramom koju je nosio oko vrata.Žena je prepoznala maramu koju je ona darovala Aliji, njegovom vjernom slugi.Gazi Husrev-beg mu je ponudio slobodu u znak zahvalnosti, ali je Alija odabrao da čitav život ostane u službi svoga gospodara.
Duhovi prošlosti pretapaju se s duhovima sadašnjosti. Od Gazi Husrev-begove palače nije ostalo ni traga, ali stare turske zidine izvijaju se po brdima opasujući grad na sjeveru.Dvoja utvrđena vrata još postoje,svaka sa dva mala prozora sa strane malo više od nadsvođenog prolaza antropomorfne građevine koja prijeteći gledaju na građane.
Ulica se strmo penje s Baščaršije ka Vratniku pored nakadašnjeg parka gdje su se igrala djeca,koji je sada prepun nišana poginulih boraca:cijela jedna generacija pod zemljom.Danju prolaznici zastanu na trenutak, podignu ruke, prijeđu dlanovima preko lica u ritualnom pokretu molitve,pokretu žalosti i predavanja, pa produže.Noću.međutim, mrtvi su oni koji izražavaju svoju žalost. Dašak vjetra dotiče latice cvijeća koje su očevi i majke položili na mezare.Vjetrić ih pretvara u uzdahe koji se odbijaju od mezara do mezara i miješaju se u širi šapat:
„Rođen sam na Stupu, u perifernom naselju kroz koje je prolazila prvu linija.Rat je izbio iznenada i neočekivano.Branili smo se goloruki, s pedeset pušaka na nas sedamdeset.Morali smo istjerati iz gnijezda one koji su se sa brda neprekidno pucali na naše kuće.Kad bi neko poginuo, uzimali smo njegovu pušku i nastavljali borbu.Zatim smo iskopali rovove. Kad je pala prva granata u moj rov, pokopao sam prijatelja i školskog druga Branu, Srbina koji je stanovao u kući blizu moje.Pokušao sam da ga izvučem ali mi je umro na rukama.A onda se dogodilo meni.
Iz moje generacije mladića odraslih na Stupu ostala su dvojica.Jedan od njih zanijemio je zbog traume i nije govorio godinu i po dana.Onda je ozdravio i sada radi kao pomoćnik režisera.Često dođe da me posjeti.Dok bude onih koji me se sjećaju, ja neću zaista umrijeti.“
„Došao sam izdaleka da poginem u odbrani Sarajeva.Ja sam iz Bihaća,najbosanskijeg grada u Bosni.Trebalo je 150 godina da Turci uspiju osvojiti cijelu Bosnu, od Foče do Bihaća.Bihać se odupirao do kraja to je bosanska Granada.Nije slučajno da se dvije stotine hiljada ljudi odupiralo opsadi četnika skoro četiri godine,od 1992. do 1995., sve do oslobođenja.Na mojoj dženazi nije mogao biti niko od moje porodice, jer su svi tada bili pod opsadom u Bihaću.Bili su zato moji saborci,čučali su u krugu prijateljstva i dostojanstvene žalosti u srcu.Nijednu suzu nisu pustili.Sutradan se moglo desiti svakome od njih.
Lažna neutralnost’ onih koji izjednačavaju agresora i napadnute ubila me po drugi puta.“
„Svako jutro vidim kako jedan moj školski drug prolazi trčeći na pijacu da proda robu s natpisom Poklon od tog i tog naroda balkanskom narodu.Ne zastane da nam prouči Fatihu. On na prvoj liniji nije nikada bio, iako nosi maskirnu uniformu.
„Dolazim iz Foče,najmuslimanskijeg od svih gradova,prvog koji su Turci osvojili. U Foči, u decembru 1941. Godine,Drina je tekla crvena od krvi. Bilo je toliko leševa muslimana koje su četnici zaklali da su im boli trbuhe kako bi potonuli.Četnike,ekstremne nacionaliste,tada su finansirali saveznici, htjeli su ih upotrijebiti kako bi vratili na prijesto kralja, kao što u svojim memoarima piše Fitzroy Mclean, šef engleske kontrašpijunaže za Jugoslaviju.Danas u Foči nema nijednog muslimana.Godine 1992. Četnici su uništili naše lijepe tradicionalne
kuće, s verandom i baščom,naše džamije.Foča više ne postoji.Pustite me da spavam, da u ništavilo potopim stalno isto stoljeće.Moje tako kratko vrijeme je inače isteklo.“
„Moja porodica je iz Gradačca, rodnog mjesta Husein-kapetana Gradaščevića,Zmaja od Bosne, koji je vodio pobunu protiv Turaka 1800.godine. Obasut počastima i pozvan u Istanbul nije popustio i vratio se u Bosnu. Pobuna se, međutim, nije mogla dugo odupirati svemoći Otomanskog carstva.Husein Kapetan i danas živi jer je postao simbol oslobodilačkog rata u Bosni. Za njega smo dali život i mnogi drugi su spremni da nas zamijene.“
Noćni povjetarac nježno raspuhuje uzdahe mladih tijela rastrganih granatama ili ubijenih bolešću u rovovima.Njihove žene jecaju u snu, pritišćući trbuh u praznoj postelji.Njihova djeca odrastaju suviše brzo za svoje godine.
Izvor:Alda Radaelli:SABUR,priče o ljubavi i masakru:Dobra knjiga, Sarajevo 2009.
Pripremio Kemal Mahic