Svetosavski je agitprop odlučio da Allahovi sljedbenici budu ničiji na ničijoj zemlji.Izmišljao je koješta, e da bi poganluk bio veći i život podanika druge vjere besmisleniji. Ubiti, raseliti, orobiti! Svakome pronaći odgovarajući način iščeznuća.
Svatko svakome je utjerivao moć. To se činilo i izbijanjem zuba, sakaćenjem, zakapanjem živih u zemlju, rastrgavanjem konjima, skidanjem kože, odrubljivanjem glave.
Eto, i Šamcu pripala čast posjedovati radni logor za žene.Samo, on neće biti u gradu. Nakon razmišljanja, nadležni su odlučili negdje između svjetova.
Netko je nad mladom i lijepom Zijadom počeo provoditi svoju moć, bijes, pasjaluk.I njoj poslao poziv za Radni logor! Marljive ruke ljepotice morat će se baviti motikom. Bolje nije ni zaslužila, pisalo je na pozivu, jer pripada narodu pogrešno vođenom od pojedinih slučajnika. Ispod potpisa netko je rukom dopisao:“Priklonjenu glavu mač ne siječe.“Na lijevoj strani, dolje pri dnu:“Hoćemo da ne postojiš!“.
Stotinu, hiljadu puta je pročitala poziv. Bilo je straha. Na pomolu: razoren život. Ona se bavila knjigom, a ne kopanjem zemlje.Kako će se ponašati sjeme što ga ona zabode u vječnu rodilju?Opsesivno je razmišljala o kruhu što ga daje zemlja.Iako se san otimao, nije htio na uplakane oči, pred očima kao u snu neprestano bijaše zemlja. Iskvarena, razvratna, poročna, strahorna.
Nije znala da svijetom upravljaju gluposti i samovolje.Svijet je promatrala čisto i jednostavno, lakovjerno do zla Boga!Bila je djevojka pozamašne ljudske snage, čestitosti, povjerenja.Sobom je nosila i ponosno pronosila neku otmjenu, gospodsku poniznost, na čemu su joj zavidjele jaranice i rođakinje. Mirna i dobrodušna, nastojala je živjeti što pristojnije, što smirenije, što odanije onima koji su je podučavali u vjeri i pripremili za čuvanje vlastite duhovnosti.Stara je istina da su na Božijem putu najpostojaniji ponizni, snishodljivi, čisti i, najčešće, naivni.Častoljupcima i grubijanima kapija zatvorena. Njihovim daljinama putovi se zagubljeni.
Patnjom iscrpljena, Zijada je pala u nemoć.Kao da je najednom bačena iz nekog drugog svijeta u domovinu grča. Prije svega strah, a potom naivnost i šeprtljanje, djevojku je odvelo komšiji Lazaru. Premda je o njemu potajno govorila da pripada narodu s genetskom greškom, činilo se da on uživa u naklonosti i nesebičnosti.Družila se s njegovom kćeri Jugoslavom.
U velikoj sobi bila se načetila bulumenta ljudi u maskiranim uniformama.Neki su se odmah izgubili. Djevojka je ustuknula, ali bilo je kasno.Velike greške kažnjavaju se velikim posljedicama. Jednostavno, bila je uhićena.
„Nemojte me navući na nekakav gadaluk, ja to ne volim“,izrekla je drhtavim glasom.Molitvom se obraćala Svemogućem. Izdvojio se glas grub kao stijena.Kao da je taj glas od rođenja pio kobilje mlijeko.Soba je bila naoružana i puškama i bombama, a najviše je stradala od duhana i alkohola.Ništa više nije kao što je bilo.Gdje su ukućani, to nije smjela pitati.Izgledali su kao rulja umobolnika.Svaki čas ponekog nesretnika spopadne
gubljenje svijesti i on padne na vojničkim cokulama uprljan i izgažen tepih.Očito, četničko ludilo ne bira osobu.Ide iz čovjeka u čovjeka prema već utvrđenoj putanji. Iz pokrajne sobe iznenada se pojavi koščat, povisok muškarac široka lica i pohlepnih usta, ušiju ušiljenih kao u vanzemaljca.Dvoredno kopčanje savršeno svezana šarena kravata, šminkerske očale, frizerski razbarušena kosa. „Je li to Krvavi?“, zabezeknula se uplašena djevojka. Nakićen. Iskićen.Orlovske obrve, kao u slavnih guslara. Riječ mu teška kao sudba.Nakostriješen.Mučan. I smiješan. U tom čovjeku je obilje mraka. Ni tračka svjetla.Usta mu se otvaraju i zatvaraju kao što se grob otvara i zatvara.
Usred vreve četničkih zanesenjaka, začuo se krik.Proizašao je iz bespomoćnosti, iz Zijadnog straha, iz samoće, iz prokletstva postojanja.To klikće njen strah zato što je prepoznala Lazareva poznanika Dimitrija.Prije rata u Sarajevu(Partija,pa policija,pa…), a sad najsjajnija zvijezda na šamačkom nebu.O njemu kolale priče kao o opasnom silovatelju. Ljepotice je nemilice otimao i prije i početkom rata…Policajac na čelu Partije izgledao je kao bogati nakupac zaljubljen u zastave, kame, ordenje, moć, osvetu.
Zapjenjen u svojoj nestrpljivosti, Dimitrije zapovjedi razlaz!Zadrža samo svog pratioca. Jeza od čovjeka, groza.Tonuo je u samozaljubljenost.Što će se dogoditi, svima je bilo jasno, ali ne i mladoj Zijadi.Ona je,naime, vjerovala u svekoliku ljudsku dobrotu.Njena vjera bijaše:povjerenje. Nečasno je u nekoga ili u nešto sumnjati.Ona se u skrivene smislove ne razumije.Tome je nisu učili.Allah je zaštitnik. On veže grom i kišu za bič i suze anđela vjetra.Nije njeno određivati što je zlo i porok.Valja se držati mudrosti, hrabrosti,vrline, a za sve ostalo pobrinut će se Stvoritelj.
Dimitrije pohlepno zgrabi djevojku.Unese je u pokrajnu sobu, ljubeći.Batrgala se u okrutnom zagrljaju, dozivala u pomoć.Lazar se nije odazvao.Zašto? O tome će djevojka nešto saznati kad on,Lazar, dođe na red. Halapljivi Dimitrije je glasno, preglasno ljubio Zijadu.Pratilac i Lazar bi se tajnovito poglednuli. Djevojka nije znala da je upravo ona kurjaku najdragocjeniji zalogaj, jer je ženske uzimao bez mjere i ukusa.
Guslar iz prokletijskih predjela pokušavao je sve podvrgnuti svojoj razvratnosti.Ženama nije bilo lako živjeti s Dimitrijinom raspamećenošću i poročnom razuzdanošću.
Braneći se, Zijada je zločincu govorila da je munafik(dvoličnjak), da je hrsuz i ugursuz(lopov i nevaljalac), a on je, pomamno urličući, silovao jedno mlado i čedno tijelo što se trzalo u sad zanemoglom plaču.Kao da joj silovatelj blatom oblaže dušu. Jadikovke su utihnule , ustupale mjesto pomamama nezasitosti. Goleme pustoši i osamljenički jadi su zapljuskivali Lazarev dom. Najednom je postao mrgodan. Pratiocu je pokazivao izgubljene oči. Između njih dvojice su se nabacivali providni mrakovi. Domaćin uvukao glavu u ramena i otpuhuje nespokoj. Sjetio se Zijadina oca i matere, sestara, njihovih rođaka. Bože, koliko li je ukusnih zalogaja pojeo u Zijadinoj kući! Povjeravali su mu tajne, odavali čast pameti njegovoj, tražili savjete, plaćali odanošću, naklonošću.A šta ako Dimitrije djevojku prikolje?Ima običaj. Lazar se iznenada uskomeša,jer Zijada izgubi svježinu glasa.Nadođe muk.Muk i osta.Jedino u tišini možeš čuti vapaj čovjeka i svijet.Lazara spopade osjećaj izgubljenosti.Još je djevojka živa:čuje njeno stenjanje pod teretom.“Ubit će je, kakav je“ zabrinuto pomisli. Napade ga želja da Dimitrija nečim zvizne.Ništa. Bulji u vrata kao grob. Kobajagi on bi braneći djevojaku čast silnika mlatnuo po glavi.Možda bi bolje bilo heknuti ga nožem.Kama osigurava privid trijumfa. Ona ne
zaboravlja iskustvo smrti.Poznata je njena vjera u prekogrobno blaženstvo. Još nije učinio ništa, a već ga počeo progoniti strah. Nešto nije u redu.
Lazar se prisjeća. Zijada se, igrajući se s njegovom kćeri, znala kadikad zaboraviti i otkriti do poviše koljena. Očima bi mu se presvuklo mračnjaštvo zadovoljstva. Već tada se pojavljivao neki znak. Želja li je, što je? Osjetio bi ovisnost, podređenost, sićušnost. Promatra li tako Zijaadin otac njegovu Jugoslavu? Ne žive li oni u istom krugu?
Sjećanja su stizala s raznih strana. Promatrao ih je na Savi.Odlazio je na plažu samo zato da bi uživao u visokim i jedrim Zijadinim nogama, u punim grudima, u svježini tijela. On je već raspolagao nekom tajnom. Ne bi se nikako odrekao postojanja ni Zijade ni njene privlačnosti. Ubode ga misao o besmislenosti svih neprijateljstava. Fanatizam najlakše raspali zločinački plamen. Kao da nije bio rob vjerničke,poslušničke odanosti.
Umjesto skrušenosti, Lazar se najednom nadahnuo odvažnošću. U sebi je otkrio pustolovinu duha i djelotvornosti. Uzeo je oružje i uletio u „ljubavničku“ sobu. Nije li ljubav mamac junačnih zbog koje se često strada! Poziv oružja, zar ne, to je ljubav. Ljubav ima svoj razum u postojanju zvijeri i razumu lovca.
Osionost pustopašnika Dimitrija bijaše splasnula. Djevojku prepusti bez otpora. Neka se zna: nije on čovjek stvoren samo za sebe. „Evo ti je, poigraj se i ti malo „ reče. Spremi se, uze svog pratioca i ode.Lazar zaključa i vrati se djevojci. Zijada bijaše izmorena. Otpor su pregorjeli već u prijašnje mučenju. Lazar je stisnu uza se. Ljubav je, zar ne, težnja da se riješi neka zagonetka, tajna, misterij. Ljubav je i u tome: preinačiti se, preobraziti se,prerušiti se.
„Pusti me, moram ići kući!“, zamoli djevojka.
„Samo preko mene mrtva!Ovaj sam trenutak dugo čekao“,drhtao je Lazar.Zijadi nije bilo ni do čega.Valja se moliti za spasenje svih živih duša-pomislila je- jer nema neugrožene duše. Lazar je, podrhtavajući, išao cilju.Prvo joj je blagim i predanim pogledom milovao sise,a potom se poslužio rukama.
„Gdje ti je familija?“, bojažljivo je upitala djevojka.
„Sklonio sam je.Puno se gine“,odgovorio je pomoćnik moćnika Dimitrija.
„Vi ne smijete ginuti! Samo-mi! Nama nije zabranjeno ići u grob. Grobovi su otvoreni samo nama, je li?“, odvažila se djevojka. „Svako živo biće će smrt okusiti…skloni ruke!Gospodar moj zabranjuje razvrat, i javni i tajni…Razmišljaš li ti:šta će biti kad ti se jednom glava ohladi?“
-Ne znam kakav je Lazar bio na crti. U postelji je bio kukavno slab. Pobijedio je, naravno, i ne sluteći da je poražen. Ni razvrat nije za svakoga. Shvativši to, osjetih sažaljenje. Toga dana sam shvatila da biti lijepa ne znači ništa, a puno znači tako se zvati i biti Dimitrije, jer on je država, a država je politika, policija, vojska, nacija, vjera, zavičaj…
-Hoćete li s njima moći nastaviti živjeti?
-Premda je između njih i nas samo nebo zajedničko, mi smo jedni drugima sudbina.
-Ostajete li u Zagrebu?
-Ne,vraćam se. Zove se Posavina. Ne znajući što činiti sa sobom, kad su me tako neljudski popljuvali i ponizili, skočila sam u Savu utopiti se. Kako sam ostala? Duga priča. Sad sam na crti. Orašje. HVO.Oni su izmijenili moju životnu krivulju.
Zagreb, 20. Rujna 1993.
Izvor:Nusret Idrizović: HUDE SUDBE:silovanje Azre;Zagreb(Biblioteka Theca Croatica) 1996.