PRIJETELJI KOJI ODLAZE!
U tišini nijemoj smo se nadali da će Džemila prebroditi zdravstvene tegobe i opet biti s nama na zadovoljstvo i radost svih koji su je voljeli.
Ali neumitnost smrti i ovoga puta je pokazala svoje pravo lice i naša Džemila nas je napustila.
Džemila,hipok. Džemka(ar.),Cemile (tur.)- lično ime. U prijevodu „LJEPOTICA“ar.Gamila –LIJEPA,LJEPOTICA (Abdulah Škaljić-Turcizmi u S-H –H-S jeziku;Sarajevo 1985.)
Etimologija jezika i stvarnosti pokazala je da jezik „neće krivo“, jer je naša Džemila bila stvarna ljepotica koja nam je poklonila svoje prisustvo predhodnih 74 godine.
DA MOGU VRATITI VRIJEME
Kada bih mogao vratiti vrijeme, onda bi se vratili u četvrti(IVA) razred Gimnazije Ljubuški,godina 1966/67.
U međuvremenu prije Džemile su nas napustili:Sabina Derić, Ljilja Mandarić,Biuk Ante,Ćerić Mirsad,Emira Konjhodžić, Marko Grgić, Vlado Dodig, Ljudevit Jurčić, Ilija Musa,Gadže Dušanka… i profesori Nevenka Blažeković, Ivan Plejić, Sabit Hodžić, Petar Delić, Zvonko Vrankić, Đuro Maričić,Marko Primorac, Šoše Drago…
Bili smo „klapa“ za sebe. I sa nastavnicima smo bili „klapa“, samo što nismo bili na „pertu“.Bili smo homogeno društvo koje je nosila mladost i želja da uspijemo u budućim životima.
Džemila je sjedila u srednjem redu sa Ćerimagić Azeminom, ispred Biuk Ante(Tonće) i Ćerić Mirsada. To je bila „centralna loža“ razreda- kako „pregrmjeti“ tekući dan- da li će biti novo gradivo, da li će biti ispitivanje, kako „prepisati“ zadaće, gdje se naći poslije nastave…
Vrhunac događanja je postignut 1967. godine organizacijom maturske večeri(Duhanska stanica) i nakon toga ekskurzija u Veneciju, maturski ispiti…
Od prvog razreda na satima tjelesnog odgoja smo vježbali i učili plesati da bi kao maturanti sproveli u djelo naučeno.To je bila kulminacija našeg druženja u Gimnaziji Ljubuški.
Razgovorima i ubjeđivanjima izabrali smo partnere za maturalni ples koji je ušao u našu,sopstvenu historiju.Džemila i Kemo su izabrali partnera.To su bili Džemila Konjhodžić i Kemal Mahić. Trebali smo tri kruga otplesati i nakon pauze mogli smo mjenjati partnere.
Veliki psihološki pritisak je „lebdio“ nad nama, da li ćemo zadovoljiti partnera, sebe i prisutno „civilno društvo“ oko nas(prijatelji,rodbina).
Plesali smo u taktu muzike ne osvrćući se na prisutne.Po završetku maturalnog plesa, otpratio sam Džemilu na njeno sjedište i naklonio se u znak zahvalnosti za ples i za Džemilin izbor partnera maturalnog plesa.
Nakon ekskurzije krenuli smo na maturalni ispit- žurili smo da krenemo novim stopama obrazovanja i „novim životom“, pa što koga zapadne.
Džemila se ubrzo udala sa Jaska Omerhodžića promjenivši mjesto boravka.To je bio razlog rijetkih susreta što je potrajalo do bolesti i konačnog Džemilinog odlaska.
Džemila je bila u nama i s nama.
Krasile su je dobrota, ponos, radost življenja.
Posjedovala je vjeru, hrabrost i plemenitost.
Krasila ju je snaga, vedrina, ljudska veličina.
Hvala joj za svu ljubav, za svaki savjet, tople riječi, za brigu, podršku i pažnju.
U mislima i snovima ćemo je beskrajno voljeti do naših odlazaka.
S nostalgijom i beskrajnom ljubavlju!
Izražavamo saučešće njenim najdražim:suprugu Jasminu,djeci Saneli i Semiru, braći Šefiku i Edinu, sestri Refici, unučadima i svima koji su je voljeli.
Pedro Calderon de la Barca: SONET O CVIJEĆU
Cvjetovi, koji u vedroj čistoći
bujno procvatu, jutrom, iznenada,
uveče bit će samo šaka jada
i usnut će u krilu hladne noći.
Ta boja,koja nebo izaziva,
duga od zlata, grimiza i snijega,
pouka bit će žića čovječjega:
toliko tog u jednom danu biva!
Ruže u cvatu svanuše iz mraka
i procvale su zato da uginu:
u jednom pupu zipka im i raka.
Takvu i ljudi vidješe sudbinu:
umru u danu kada se i rode;
vijekovi kao trenuci prohode.
Kemal Mahić
