Poljubi još jednom joj čelo, kojim te sada gleda
ispod kapaka mrtvih: usnom što stid ti je stinu
nevjerstva izmjeri svoja na tom čelu od leda,
i zapamti ih vjerno u svakom svom vinu.
Baci još jedan joj grumen zemlje koja je prima
da vidiš kako se ona sahranjivala u te,
da čuješ kako će pasti tvoja zelena rima
kao što pada sad zemlja na ta usta što šute.
Zaustavi tu suzu što hoće da ti ispere
taj pelin u omči grla, taj kasni jauk vjere,
i humku što raste ko grijeh – oblije tugom krina.
Ne miči nikud, jer korak – korak je zaborava,
stoj, gledaj: tako si nico ko što će iz nje trava.
Zanijemi joj nad grobom, i budi vjerna tišina.
Izvor: Enes Duraković:ANTOLOGIJA BOŠNJAČKE POEZIJE XX VIJEKA;Sarajevo:Alef,1995.
Izbor: Kemal Mahić
476 Posjeta 1 Posjeta danas